Kome zvone zvona?

Priča iz zone sumraka

Sanitarna inspekcija Crkvi priznaje status dijela državne uprave

Pismo koje pokazuje da sanitarna inspekcija katoličku Crkvu izuzima iz vidljivog, javnosti poznatog dijela pravnog sustava RH u kojem svaki prekršitelj zakona snosi zakonom predviđene posljedice.
Za Crkvu to ne važi: ona raspolaže specijalnim pravom da se o vlastitom kršenju zakona RH samo ”očituje”, tj. izjavljuje svoje mišljenje, volju, želje i namjere, pa prema tome ima pravo da u skladu sa svojim interesima derogira zakone RH.

Orwellovsko shvaćanje ustavne odredbe o jednakosti pred zakonom lošinjska inspektorica iskazuje bezličnim, birokratskim adresiranjem pisma podnositelju prijave nasuprot sladostrasnom tituliranju prekršitelja: podnositelj prijave, građanin koji financira plaće inspektora, za državnu upravu je samo ime s prezimenom i adresom, dok se prekršitelja kiti s čak osam naslova. On je za državnu upravu ne samo gospodin, već je i "uzoriti", pa kao takav, tj. uzor jednakiji pred zakonom. Na taj način državna uprava navodno svjetovne države građaninu nameće interni naslov jedne vjerske zajednice.

Tu nije riječ samo o poltronizmu jednog državnog činovnika i manjku građanske kulture već i o primitivnom pokušaju primjene psihološkog pritiska na građanina. Taj bezobrazluk me naveo da državnoj upravi uputim prosvjed zbog nezakonitog postupka po prijavi kršenja Zakona o zaštiti od buke i zahtjev za njenim očitovanjem. Odgovor i očitovanje državne uprave nisam dobio, pa sam se obratio medijima. Po svemu sudeći, u pravo vrijeme - u jeku pedofilske afere u brezovčkom domu Caritasa - pa je napis objavljen u nedjeljnom Vjesniku za 18. i 19. lipnja 2005. u prilogu 7 dana postigao što sva moja prepiska tijekom sedam mjeseci nije. Zvonjava je svedena u, kako bi to rekao biskup Bogović, u uske zakonske okvire, no ne zbog iznenadnog napadaja legalističkih osjećaja lošinjskih klerika, nego zbog njihova zazora od javnosti.