Novi list je izvijestio da je jedna
građanka putem lošinjskog radija prosvjedovala zbog buke koju stvaraju
zvona crkve sv. Nikole u Malom Lošinju i da je zatražila zaštitu
nadležnih službi. Na njen prosvjed lošinjski župnik Anton Bozanić
reagira pored ostalog i tvrdnjom kako se zvonjavom ne krši zakon, te da
satni mehanizam ne otkucava u vremenu od 19 do 7 ujutro. Kao jedna od
žrtava po zdravlje opasnog zvučnog nasilja od strane samovoljnih
korisnika zvona te crkve, osjećam se pozvanim da se i sam oglasim.
Istina je da zvonjava s tornja crkve sv. Nikole započinje u 7 sati u
skladu s člankom 17. zakona o zaštiti od buke, ali to je istina samo za
razdoblje od četvrtka 16. lipnja 2005. do danas. Tijekom osam mjeseci
prije tog prijelomnog dana zvonjava je započinjala u 6 sati. No nije
istina da završava u 19 sati. Protivno istom članku spomenutog zakona,
zvonjava završava 5-10 minuta nakon 19 sati, o čemu sam radi
poduzimanja daljnjih zakonom predviđenih koraka 16. lipnja podnio
prijavu policijskoj postaji Mali Lošinj. Do 16. lipnja, tijekom osam
mjeseci, zakon je sustavno i redovito kršen zvonjavom do 22 sata.
Napominjem da se ove činjenice odnose samo na crkvu sv. Nikole.
Zvonjava župne crkve me nimalo ne zanima, jer zvona te crkve nisu uz
prozore moga stana.
Beskorisni sanitarci
Volio bih da iznenadni napadaj ovog, doduše krnjeg legalizma službenika
crkve sv. Nikole potječe iz homilija o kršćanskoj dužnosti poštovanja
zakona i uvodnika u »Glasu koncila« inspiriranih Poslanicom Rimljanima
(Rim 13, 1-2) koja govori da vlast upućuje na red što ga je Bog
postavio. No, podudarnost trenutka prestanka flagrantnog kršenja zakona
s dolaskom novinara jednog dnevnog lista na mjesto događaja i s mojim
privatnim pothvatom osiguranja poštovanja zakona, prije ukazuje na
odumiranje pravne države jer građani uzimaju zakon u svoje ruke, a
slijedom toga i na sumrak civilizacije uz svesrdnu pomoć Državne uprave
u Primorsko-goranskoj županiji koja ih svojim neradom, oportunizmom,
nemarom, neznanjem ili korumpiranošću na to prisiljava.
Sve se situacije mogu riješiti lijepim razgovorom i dijalogom, kaže
građanin Bozanić, »iznenađen načinom na koji pojedinci progovaraju o
ovom problemu«. Ne znam na kojeg to pojedinca on misli, no potpisani
pojedinac je 26. studenoga 2004. uljudno i ponizno zamolio službenika
crkve sv. Nikole za razgovor. Zbog štednje prostora ovom prigodom
navodim samo da sam lijepim razgovorom i dijalogom pokušao izmoliti
sitnu milost u vidu prekida otkucavanja vremena u razdoblju od 15 do 17
sati. Bio sam glatko i rezolutno odbijen, a na primjedbu kako je u
današnje doba otkucavanje vremena besmisleni anakronizam, te da nema
nikakav liturgijski i vjerski smisao, dobio sam nevjerojatan odgovor:
kad se to ne bi činilo, mehanizam bi zahrđao. Shvativši da
funkcionalnost mrtve stvari ima apsolutnu prednost pred živim bićem,
još uvijek u duhu dijaloga natuknuo sam da ću biti prisiljen podnesti
prijavu sanitarnoj inspekciji. Zamoljen da sačekam »neko vrijeme«,
čekao sam mjesec dana, gledajući kako me službenik crkve pažljivo
izbjegava, a 27. prosinca 2004. predao sam Sanitarnoj inspekciji
uzaludan, no koristan zahtjev za očevid. Uzaludan zato što sam zbog
nepostupanja Državne uprave poštovanje zakona morao sam provesti, a
koristan zbog saznanja da me to tijelo potkrada ne radeći posao za koji
ga svojim poreznim davanjima plaćam.
Zli došljaci
Osim poluistina i mistifikacija, izjave župnika Bozanića, službenika
Crkve koja se diči svojom univerzalnošću, sadrže i slabo prikrivenu
ksenofobiju uvijenu u retoriku propovjedničke demagogije, te promidžbu
ideje arbitrarnog, dogovornog prava prema Brozovom načelu da se zakona
ne treba držati kao pijan plota. Tako unatoč činjenici da sam prije
sedam mjeseci problem pokušao riješiti dogovorom, župnik sada govori o
nekakvom ultimativnom obliku komunikacije koji su u ovaj kraj donijeli
zli došljaci. A da ne skreće s Titovog puta, župnik pokazuje teorijom
kako je umjesto pozivanja medija i komunikacije preko novina, trebalo
razgovarati s crkvenim Vijećem, baš kako se za vrijeme tzv.
komunističkog mraka o poštovanju i zaobilaženju zakona običavalo
dogovarati po komitetima. Za razliku od titoističke, u pravnoj se
državi o poštovanju zakona ne pregovara. No, ako župnik ipak zna što
govori, te crkveno Vijeće uistinu ima moć odlučivanja o poštovanju i
derogiranju zakona koje je donio Sabor (na što ukazuje i neobično
postupanje Državne uprave po mojim predstavkama), tada svi mi obični
smrtnici imamo problem s razumijevanjem ustavno-pravnog poretka ove
države. Ne znajući što to tamo »sitnim slovima« negdje piše, živimo u
iluziji da nam je država pravna i laička i da smo građani, a ne
podanici, reagira Tomislav Kikić iz Malog Lošinja. |
