<<< Natrag

Datum objave: 16.11.2005   Rubrika: Kolumne, komentari

Privatni i javni križ

Odvajanje privatne i javne sfere temeljne su postavke suvremenog funkcioniranja društva i države, te je za stabilnost i sigurnost jednog društva upravo ključno međusobno uvažavanje

Kardinal Josip Bozanić neki dan je u Trogiru pozvao vjernike da se ne srame križa, da ga ističu na vidnim mjestima te, između ostalog, da budu svjedoci kršćanstva »stršeći svojom brižnošću i dobrotom«. Riječ je o korektnom pozivu visokog crkvenog dostojanstvenika vjernicima da ispovijedaju i učvrste svoju vjeru, i s političkog gledišta tu nema ništa spornog.
    Problem međutim počinje onoga trenutka kada se kardinal prebacuje s privatne na javnu sferu, spominjući križ na radnom mjestu te ističući istom prigodom kako i danas ima onih koji vjernike uvjeravaju da je vjera osobna stvar te da ju nije potrebno isticati u javnosti. Čini se da upravo tu leži nesporazum. Jer, ako je kardinal htio samo reći da vjernici ne bježe od javnog ispovijedanja vjere govorio je u skladu s člankom 40. Ustava Republike Hrvatske u kojem doslovno stoji da se »jamči sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja«. No, to još uvijek ne znači da su u krivu oni koji tvrde da je vjera osobna stvar svakog pojedinca.
    U čemu je »štos«? Jednostavno, u tome što je jedno nositi križ na lančiću oko vrata, prekrižiti se u podne ili prije početka ručka te navečer izmoliti Zdravomariju pa i u javnosti, što naravno spada u osnovna ljudska prava i slobode, a nešto sasvim drugo izlagati vjerske simbole u javnim prostorima koji su, po definiciji, jednako otvoreni vjernicima svih religija ali i onima koji nisu vjernici.
   
   
Zadiranje u »javnu sferu«


    Moderna država, pojednostavljeno rečeno, nastala je onog trenutka kada je vlast prestala biti utjelovljena u apsolutnoj moći Boga ili pojedinca (kralja), odnosno kada je suveren postao narod koji periodično bira svoju vlast. Ključni trenutak za suvremenu državu zbio se kada je ona postala »ispražnjeni prostor« u kojem se susreću i pomiruju različiti (ekonomski, društveni, politički...) interesi pojedinaca i njihovih udruga. Dakle, da bi država odnosno javna vlast mogli biti »arbitar« u sukobu različitih interesa ni vjerske zajednice, koje u pravno-formalnom smislu nisu ništa drugo doli udruge građana ma kako to ružno moglo zazvučati nekom vjerniku, ne mogu »uzurpirati« pravo i »šlepati« se uz državu kao neprikosnoveni autoritet. Odatle i u hrvatskom Ustavu odredba (Članak 41.) da su vjerske zajednice odvojene od države, odnosno da je Hrvatska laička država.
    Shodno tome, kada kardinal Bozanić pita vjernike je li im znak križa prisutan na vidnom mjestu ne samo u kućama i stanovima nego i na radnim mjestima, njegovo pitanje u današnjem odnosu suvremenog društva i države ima svoje opravdanje jedino ako je riječ o privatnim tvrtkama, i to onima koji zapošljavaju samo vjernike iste konfesije ili su u svom poslovanju okrenuti isključivo takvoj populaciji. Sve ostalo zadire u »javnu sferu« koja je područje ravnopravnosti za sve pojedince bez obzira na njihova vjerska opredjeljenja.
   
   
Samo jedan od »igrača«


    U našem istraživanju o radu trgovina nedjeljom građani su pokazali zavidnu svijest o tome da svoju državu doživljavaju laičkom. Naime, iako dvije trećine njih smatra da trgovine nedjeljom trebaju biti zatvorene, za što se najviše zalaže upravo Katolička crkva, samo njih nešto više od dva posto smatra da Crkva treba biti ta koja će presudno odlučivati o tome hoće li nedjeljom trgovine biti zatvorene. Drugim riječima, građani poručuju da nemaju ništa protiv crkvenog zagovaranja neradne nedjelje, ali u toj instituciji ne vide vrhovnog državnog arbitra koji će odlučivati koji će se zakoni u zemlji donositi.
    Ne radi se, dakle, o tome da se vjernicima »štićenjem javne sfere od vjerskih obilježja« želi nametnuti osjećaj bojažljivosti, ili vjerska uvjerenja prikazati kao nešto nazadno što može poremetiti stabilnost i sigurnost jednog društva, kako to u Trogiru sugerira kardinal Bozanić. Upravo suprotno. Stvar je u tome da su odvajanje privatne i javne sfere temeljne postavke suvremenog funkcioniranja društva i države, te da je za stabilnost i sigurnost jednog društva upravo ključno međusobno uvažavanje, tolerancija i usklađivanje interesa različitih pojedinaca i njihovih udruga. Iznimka od toga ne može biti ni Katolička crkva u Hrvatskoj koliku god tradiciju imala i koliko god pripadnika brojila. Ona je samo jedan od »igrača« u društvu bez prava »uzurpacije« države.

© Copyright 2002 NOVI LIST d.d. Sva prava pridržana.
Engine design by
www.netcom.hr