Analizom nekih pojava i pojmova osvjetljava se naša crkvena i društvena stvarnost i pomaže razumijevanju nekih uzoraka i nekih pojava

I u pitanju odnosa crkvenog i društvenog autoriteta, vrijedi princip autonomije, ali relativne, čovjeka i njegovih zakona u odnosu prema Bogu. Braneći pravo Božjeg primata, Crkva ne nudi tek isprazne principe, nego pokušava zaštiti dostojanstvo čovjeka koje je najugroženije upravo onda kad čovjek uzme za pravo raspolagati apsolutnom moći mimo Božje volje. Zato se kršćanin treba znati postaviti, tj. odrediti spram ljudske vlasti koja iznad sebe ne dopušta Božji autoritet, jer mu ona postaje neprihvatljiva, pa makar mu obećala i uspostavu raja na zemlji. Prihvaćajući nauk Crkve, kršćanin se, izravno i neizravno, protivi svakom ljudskom apsolutizmu koji vrijeđa dostojanstvo čovjeka, te, prije ili poslije, proizvede velike štete u ljudskoj zajednici.

Crkva i država na ovim našim hrvatskim prostorima trebali bi se pronaći u iskrenom dijalogu i zauzimanju za opće i zajedničko dobro, što je jedini ispravni put budućnosti, a to je čovjek, njegovo dostojanstvo i njegova prava, koja ostvaruje i kao građanin svoga zemaljskog društva, ali i kao član Crkve koja ga uvodi u zajedništvo nebeskog Jeruzalema. Crkva i država nisu takmaci u borbi oko čovjeka, nego, svaka u svojim kompetencijama, radi za dobrobit čovjeka, pa je potrebno da to učini na najbolji mogući način, a sigurno se to ne može dogoditi ukoliko se jedna prema drugoj postavljaju isključivo.

Razlike između Crkve i države postoje i u postupku izabiranja legitimnog vođe. Dok u demokratskim društvima zajednica izabire svoga vođu na izborima, dotle je u Crkvi vođa zadan u osobi i u liku Isusa Krista koji bira sebi svoje učenike. Ne želeći ulaziti u raspravu kako u slučaju države javno mnijenje može biti izmanipulirano i narod prevaren, ipak takva procedura ostavlja dojam većeg dijapazona slobode i ljudskog voljnog ostvarenja nego što je to u Crkvi. Nije zato rijetko da se Crkvu predstavlja kao krutu i nedemokratičnu, a zbog čvrstog stava i jasnog određenja prema istini i kao netolerantnu prema drugima.

A što se tiče problema povezanosti Crkve i države, danas je takav problem prenapuhan. Ako se kroz povijest i moglo govoriti o povezanosti Crkve i države, moderne države traže svoje utemeljenje u odvajanju od Crkve. Takvo odvajanje povlači za sobom niz principijelnih stavova koji su štetni za sveukupnost odnosa u društvu, te se oznakom istinske slobode u nekom društvu smatra ozakonjenje određenih vrsta i oblika nemorala. Zbog želje da odvoje državu od utjecaja Crkve, u mnogim europskim zemljama ljudi na vlasti su spremni povlastiti razne druge grupe i pojedince, samo da se razbije homogenost odnosa i preklapanje koje se događa između pripadnika naroda Božjega i naroda koji je na određenom teritoriju.

No ako su Crkva i država autonomne i neovisne, ne znači da moraju biti odijeljene i suprotstavljene, nego bi obje trebale biti u službi čovjeka i njegova duhovnog i materijalnog dobra. Čovjek postaje mjesto susreta i zajedničkog rada Crkve i države, a iskren dijalog jedina ispravna metoda u međusobnim odnosima.

Zato postoji tendencija, govorim o našem zapadnom svijetu i društvu, da se umanji kompaktnost i značaj Crkve na određenom teritoriju. Kao da moderno društvo izraslo na tekovinama liberalizma svjesno želi gurnuti Crkvu na margine života.

Današnja država gleda na Crkvu sa sumnjom i nevjericom. Onima koji su na vlasti njezina poruka se čini smiješna, a oni koji raspolažu ekonomskim bogatstvima doživljavaju je kao nerealnu, nepraktičnu, pa čak i štetnu za napredak, te se i ne obaziru na nju. Oni koji služe bogu novcu, ne mogu tek tako lako slušati Boga, pa im nije stalo niti da On uređuje međuljudske odnose. Dojam je da ga tek toleriraju, tj. toleriraju Crkvu i njezin naviještaj jer ne mogu iz čovjekove prirode izbrisati upisanu religioznu svijest. Zato se uglavnom postavljaju prema njemu ignorirajući ga, a kao posljedicu stvaraju takvo društvo u kojem zaboravlja i stavlja po strani.

Ako se slučajno dogodi da se neka vladajuća politička opcija želi ravnati prema principima Crkve, onda se u javnosti rado spekulira o sprezi Crkve i države. A ako su na vlasti oni koji se nemaju namjeru obazirati na crkveni nauk, onda će oni svaki istup Crkve zlonamjerno komentirati kao pokušaj Crkve da se miješa u politiku. Tako će se, bilo u jednom bilo u drugom slučaju, preko takvih stereotipnih shema koje, nažalost, prolaze i nameću se čak i u svijesti mnogih kršćana, pokušati umanjiti doprinos Crkve na rješavanje određenog stanja i problema u društvu.

U našoj zemlji stvar može djelovati još delikatnije i apsurdnije, jer se gotovo 95% građana Hrvatske izjasnilo kršćanima, od čega gotovo 90% katolicima. S jedne strane uopće se ne osjeća da je toliki postotak vjernika uključen u društveni život s vjerskih pozicija, a s druge pak strane to nam je ipak otegotna okolnost jer je dominantna europske politike ipak negativno laicistička u odnosu na Crkvu, te joj je u interesu da postotak vjernika u društvu bude manji, a i isto tako i da se razvodni nacionalni osjećaj. Dakle, političkim elitama u današnjim državama i društvu ne odgovara ni vjerski ni nacionalno svjestan narod, jer onda teže prebijaju svoj interes preko njegovih leđa. Oni pokazuju apriorističku težnju da stvore multinacionalno, multietničko, multikonfesionalno, multikulturalno društvo, kao da društvo bez predznaka »multi« ne može biti ni dobro ni zdravo. Izražen nacionalni i vjerski osjećaj želi se prikazati kao relikt povijesti, kao nešto natražnjačko, a umjetni »multi« faktor kao oznaka naprednog stupnja demokratičnosti i tolerancije.

U takvim okolnostima se trebaju kretati ljudi koji se konkretno bave političkim pozivom i koji imaju ovlasti donositi odluke za opće dobro svih ljudi. Političari se određuju kako prema politici i procesima kojima je društvo zahvaćeno, tako i prema Crkvi, njezinu nauku i stavu. Prošlogodišnja Doktrinarna nota Kongregacije za nauk vjere jasno poziva kršćane političare da ne stavljaju svoja vjerska uvjerenja u drugi plan, kao da bi postojali neki drugi temelji boljitka i napretka društva bolji od evanđeoskih.

Zanimljivo je da je službena politika u vrijeme komunističkog sustava Crkvu promatrala kao opoziciju ili pandan vlasti, što Crkva nije bila niti je to željela biti. Ona je naddržavna i nadljudska institucija i kao takva ima što reći u bilo kojem društvu i sistemu, a da se ni s jednim nikada ne poistovjeti. U doba komunizma Crkva je slovila glavnim političkim protivnikom (možda i za to jer drugih nije bilo!), premda je uporno pokušavala dokazati da njezino primarno poslanje nije ni političkog ni socijalnog tipa, bez obzira što u brizi za cjelovito čovjekovo dobro ne može zanemariti i konkretnu brigu za društvo i vrednote. Kao što ni čovjek nije samo materijalna već duhovno-materijalna stvarnost, tako nije ni Crkva jer je sastavljena od ljudi.

Nažalost, u našem društvu ostalo je još uvijek mnogo glava iz onog mentaliteta koje promatraju Crkvu kao isključivoga političkog protivnika, a njezino djelovanje stranačkim angažmanom koji je protiv njih uperen. Ništa manji nije problem onih vjernika koji smatraju da je Crkva padom komunizma izvršila svoje poslanje, te više ne pronalaze opravdanja i motiva biti joj toliko privrženi kao u kriznim vremenima dok je čuvala vjerski i nacionalni identitet.

Stječe se dojam da i na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni postoje stranke koje među svoje političke protivnike uporno svrstavaju Crkvu. Vještim korištenjem medija i pritiskom javnoga mnijenja prisiljavaju je ili da stalno zauzima obrambeni stav ili pak da reagira na provokacije, prisiljavajući je da veže svoje poslanje na stvarnosti kojima se ne bi htjela baviti (ili ne najvećim svojim dijelom!), budući da je središte njezina poslanja rad na spasenju duša.

A da ne govorimo da je prava rijetkost da se političari, pa i oni koji se deklariraju kršćanima, služe analizama vjere i Crkve u rješavanju društvenih problema, bilo nacionalnih bilo međunacionalnih. A ako je netko uvjereni vjernik, onda bi mu riječ Božja trebala značiti kao vodilja pri donošenju važnih odluka za budućnost. Ne dolazi dovoljno do svijesti političara vjernika da Crkva u snazi vjere predlaže načela i rješenja koja se temelje na božanskoj Istini, a ne na ljudskom oportunizmu i utilitarizmu. Upravo jer pripada svim narodima Crkva može biti neparcijalna nositeljica suživota i dijaloga među narodima i zastupanja pravičnih principa.

Mi to htjeli ili ne, ipak je na Zapadu Crkva i kršćanstvo bilo nositelj određenog profila kulture i civilizacije, kao i određenog načina razmišljanja i sustava vrednota na kojima počiva zapadnoeuropsko društvo, pa je čudno da se toj činjenici ne pridaje gotovo nikakva važnost, da se ne prepoznaju vrednote na kojima je utemeljeno društvo, te da se Crkvu valorizira umjesto marginalizira.

I kao zaključak tek jedna konstatacija i želja: da se Crkva i država na ovim našim hrvatskim prostorima pronađu u iskrenom dijalogu i zauzimanju za opće i zajedničko dobro, što je jedini ispravni put budućnosti, a to je čovjek, njegovo dostojanstvo i njegova prava, koja ostvaruje i kao građanin svoga zemaljskog društva, ali i kao član Crkve koja ga uvodi u zajedništvo nebeskog Jeruzalema. Crkva i država nisu takmaci u borbi oko čovjeka, nego, svaka u svojim kompetencijama, radi za dobrobit čovjeka, pa je potrebno da to učini na najbolji mogući način, a sigurno se to ne može dogoditi ukoliko se jedna prema drugoj postavljaju isključivo.