Analizom nekih pojava i pojmova želi se unijeti malo svjetla u našu crkvenu i društvenu stvarnost i pokušava se pomoći u razumijevanju nekih uzroka i nekih pojava

Ima li ikakvog smisla razmišljati o temi Crkva, nacija i država u današnje vrijeme kada se zbog procesa globalizacije na svijet gleda drugim očima, kada se stvaraju mnogodržavne unije, kada je tendencija da se Crvku drži zaostalom srednjovjekovnom institucijom, a naciju i nacionalne države nadiđenim formama življenja? Ali isto tako se postavlja pitanje ima li smisla zanemariti na brzinu te forme življenja, i bez razmišljanja se prepustiti nadolazećim procesima koji se nameću, pa i onda kada rastaču tkivo i odnose koji su dosada vladali, bilo u nacionalnom bilo u vjerskom pogledu.

Vjerujem ipak da ima smisla razmišljati o toj temi jer je naša društvena situacija takva da smo bili prisiljeni u kratko vrijeme doživjeti te faze i prijelaze: od naroda formirati državu, koja je opet zahvaćena takvim procesima koji dovode u pitanje njenu samobitnost želeći je integrirati u šire regije i međudržavne zajednice. Isto tako Crkva u Hrvata se nalazi na vjetrometini i pritisku izvana: spočitavala joj se prevelika povezanost s državom i povlašten položaj u društvu, pa onda prekritičan stav prema lijevoj vlasti i netolerancija prema drugim konfesijama itd. Zbog svega toga bilo bi poželjno malo svjetla u našu crkvenu i društvenu stvarnost analizirajući neke pojava i pojmove pokušavajući razumjeti uzroke nekih pojava.

Ali prije nego počnemo promišljati suodnos koji postoji između Crkve, nacije i države, trebamo definirati temeljne pojmove. Prvi takav pojam je »narod« koji se definira kao prirodni »supstrat« iz kojeg se formira nacija i država, od kojeg se stvara Crkva kao narod Božji.

Bilo bi nedovoljno iznijansirano govoriti o narodu i naciji kao o sinonimima, premda se i to često događa kad se i jedan i drugi pojam primjenjuje na govor bilo o određenoj grupi ljudi koji imaju neke zajedničke kulturološke ili religiozne odrednice, bilo o određenom obliku društveno-političke zajednice.

Narod je, za razliku od nacije, oblikovan po sintaksi »prirodne društvenosti, te je tako njegov korijen u snazi izvanjskih sudionika, točnije u prirodnoj plodnosti. Radi se o skupu pojedinca vezanih jednim jezikom, kulturom, poviješću, civilizacijom i interesima. Premda primarno viđen kao prirodna skupina pojedinaca, ipak i na narod spada uključenje u društveni poredak, a postaje i nositelj suverenosti sudjelujući na izborima i u drugim aktivnostima političkog karaktera koje predviđa ustav. No, da bi se ipak istakla razlika između naroda i nacije, došlo se do toga da se definiralo narod kao grupu ljudi s komplementarnim navikama komunikacije, a naciju kao narod koji je preuzeo nadzor nad nekim institucijama društvene prisile. Komplementarne komunikacijske navike proizlaze iz određenih zajedničkih odlika njenih članova (suživot, jezik, kultura, povijest, tradicija), tj. iz kolektivnog identiteta koji je vrlo često dodatno učvršćen vjerom u zajedničko podrijetlo.

U tom smislu, premda je najveći broj nacija nastao na podlozi narodnog kraljevstva i u narodu akumulirane kulturne baštine, ipak se može navesti daljnja distinkcija između naroda i nacije: za razliku od naroda, nacija je skupina koja se konstituira institucionalnom, proizvodnom i životnom autonomijom, te kao takva ima društveni subjektivitet i drži sebe ovisnom samo o svojoj subjektivnosti. Za naciju je karakteristično i to da postoji izražena svijest o zajedničkom nasljeđu koje je namro narod, iz čega je razvidno da posjeduje veći stupanj institucionalne svijesti i subjektivnosti od naroda.

Od nacije do države

Kao što povijesnim razvojem od naroda postaje nacija, tako nacija traži i prikladne strukture života u kojima može sebi osigurati potreban subjektivitet i autonomiju. Bez obzira na to što je u novije vrijeme jako diskutabilan status nacionalnih država, jasno je da je država društveno-politička struktura koja jamči ostvarenje određenih prava pojedinaca koji joj pripadaju, ali isto tako i na poseban način ovlaštena regulirati njihove dužnosti. Ujedno je jamac suvereniteta i autonomije pojedine nacije, te sredstvo zaštite njezinih prava u odnosu prema drugim nacijama i u okviru svjetskog poretka.

Svaki vjernik svojim angažmanom u vremenu ostvaruje i vječnu nagradu; svojom brigom i odgovornošću za zemaljsku domovinu zaslužuje i nebesku. Crkva prepoznaje neovisnost i autonomiju političke zajednice jer se njezino poslanje, službe i nadležnosti ne preklapaju s onima političke zajednice, ali isto tako upozorava na opasnosti koje u sebi krije želja za lažnom autonomijom čovjeka. U tom duhu nema nijednog čovjeka koji bi se više zauzimao za boljitak i napredak društva od kršćanina, a u isto vrijeme bio nenavezan na ijednu formu življenja jer je svjestan da je definitivno mjesto njegova boravka u nebesima.

Premda je pojam države dosta složen, ipak možemo reći da se radi, u modernom smislu riječi, o društveno-političkom uređenju jedne grupe koja je trajno nastanjena na određenom teritoriju i obdarena suverenitetom, koji za sobom povlači ovlasti vršenja vlasti nad manjim društvenim organizacijama i nad pojedincima. Tradicionalno se navode tri bitna elementa da bi se moglo govoriti o državi: narod, teritorij i suverenitet. Ti elementi podrazumijevaju mogućnost da zakonski koristi silu kojom može učiniti da se provode i poštuju pravila ponašanja koja su određena da uređuju zajednički život. Suverenitet države naslovnik je moći iznad koje ne postoji nijedan drugi autoritet i o kojoj ovisi zakonodavna i sudska moć.

U unutardržavnim okvirima država bi trebala štiti ravnopravnost svih svojih građana, pri čemu se naglasak stavlja uglavnom na slabije i nezaštićene, jer jaki i moćni nađu načina sebe zaštiti. Ne ugrožavajući privatno, pozvana je tražiti mehanizme odgoja za zajedničko dobro, budući da država ne bi smjela biti skup individualaca nego zajednica osoba svjesnih svoga statusa i poslanja, prava i dužnosti.

Isto tako i u međudržavnim odnosima državna struktura bi trebala biti organizam zaštite prava, identiteta i autonomije manjih naroda u odnosu na veće, bilo da se radi o nacionalnom, kulturnom, vjerskom identitetu ili pak ekonomskoj ili nekoj drugoj autonomiji.

I posljednji ključni pojam koji nas ovdje zanima jest Crkva. Za bolje razumijevanje pojma Crkva potrebno je imati u vidu definiciju naroda koju smo iznad iznijeli, budući da je Crkva po jednoj od svojih definicija narod Božji. No nije nam dovoljan samo sociološki pojam naroda, već je isto tako potrebno prodrijeti i u teološku stvarnost koja stoji iza tog pojma.

Drugi vatikanski sabor i Katekizam Katoličke Crkve uče nas da je Crkva novi narod Božji s kojim je Krist u svojoj krvi sklopio novi savez. Ovom mesijanskom narodu glava je Krist - Pomazanik. Članom ovog naroda postaje se rođenjem, ali ne fizičkim već »rođenjem odozgor«, iz »vode i Duha« (Iv 3, 3-5). I Crkva pazi na dostojanstvo svojih članova, pa je tako Gospodin svome narodu priskrbio dostojanstvo slobode sinova Božjih. Dok je na zemlji, ovaj narod je vječiti nomad, putnik i hodočasnik. On putuje u sadašnjem vremenu i traži budući trajni grad (usp. Heb 13, 14), vječnu domovinu koja je na nebesima (usp. Fil 3, 20). Crkva nije sastavljena od jednoga naroda jer svi su narodi, narodi Božji i u svakom on pronalazi svoju djecu i u svakom njegova milost djeluje. Njezin ustav je evanđelje, a zakon je sadržan u novoj zapovijedi ljubavi (Iv 13, 34), artikuliran kroz osam članaka blaženstava. Njegovo poslanje je biti sol zemlje i svjetlo svijeta, a svrha mu je kraljevstvo Božje koje je na zemlji započeto od samoga Boga.

Promatrajući definiciju države i Crkve, uočavamo i prve poteškoće. U državi je narod trajno nastanjen na određenom teritoriju, dok Crkva naučava da je oznaka naroda Božjega da je on trajni hodočasnik na putu prema vječnoj domovini, uvjeren da mu je ova domovina samo privremena, kao što reče i Pavao: »Naša je domovina na nebesima odakle spasitelja iščekujemo...« (Fil 3, 20).

Nije bila rijetkost da se zbog toga vjernicima i Crkvi predbacivalo da se malo ili slabo zauzimaju za izgradnju ovozemaljskog društva, a s druge pak strane Crkvu se želi izgurati izvan utjecaja u društvenom životu, te je se drži pod stalnom prismotrom i optužbom da se miješa u politiku. Znamo da je takav prigovor neutemeljen: svaki vjernik svojim angažmanom u vremenu ostvaruje i vječnu nagradu; svojom brigom i odgovornošću za zemaljsku domovinu, zaslužuje i nebesku. Crkva prepoznaje neovisnost i autonomiju političke zajednice, jer se njezino poslanje, službe i nadležnosti ne preklapaju s onima političke zajednice, ali isto tako upozorava na opasnosti koje u sebi krije želja za lažnom autonomijom čovjeka. U tom duhu nema nijednog čovjeka koji bi se više zauzimao za boljitak i napredak društva od kršćanina, a u isto vrijeme bio nenavezan na ijednu formu življenja jer je svjestan da je definitivno mjesto njegova boravka u nebesima.

Sporna stavka je, ukoliko se shvati na apsolutistički i isključiv način, i neosporni državni suverenitet koji iznad sebe ne dopušta nikakvu veću moć ili autoritet. Kršćanin i Crkva ispovijedaju da je svaka vlast od Boga i da je ipak Božji autoritet i Božji zakon iznad ljudskoga, koji je dobar ukoliko je u skladu s Božjim. Problemi se javljaju ukoliko država sebe shvati kao apsolut koji se ne treba savjetovati ni ravnati prema Božjim odredbama i da može donositi zakone potpuno autonomno na temelju preglasavanja interesnih skupina. No i u slučaju svjetovne vlasti trebao bi vrijediti princip da je nositelj autoriteta sam Bog, a ljudi koji provode u konkretne norme i odredbe vječne zakone bili bi izvršna vlast.