Veliko, a možda i jedino zapadno društvo koje je stvorilo obredni sustav i »necrkvenu liturgiju« jest ono francusko, nakon Francuske revolucije. Možda je to prvi i posljednji pokušaj na Zapadu da se stvori vlastiti kalendar, da se preimenuju imena mjeseci i doba. No, liturgija može funkcionirati ponajprije ako je religijske naravi i ako iza nje kao preduvjet stoji religiozno iskustvo te ako nije nametnuta. Taj je pokušaj građen na nečemu što je bilo u službi borbe (osobito protiv Crkve) te se pokazalo da obred rođen za nekim činovničkim ili znanstveničkim stolom, bez povezanosti s cjelokupnošću življenja može biti samo kratka daha. Napoleon i svi totalitarizmi koji su uslijedili više su instrumentalizirali liturgiju u smislu uporabe u okviru manifestacija u kojima se pripadnost rastopila u prikazivanju snage države.

Revolucionarna ideja o tome kako su svi jednaki (bez religijske pozadine i opravdanja) pred zakonom, kao obrana pred vlašću, poslužila je u početku kao upozorenje na jednakost i ravnopravnost, ali je onda za sobom povukla i proces svođenja svega, pa i životnoga smisla, na istu ravninu (spljoštenost), pri čemu se - nalik kuglama na biljarskome stolu - ne događa razlikovanje, osim po boji, broju i gibanju. Neki će baš u tome vidjeti simpatičnost.

Ono što je u komunizmu, s ljudskim (iako takav nikada nije postojao) ili neljudskim licem, bila zapravo varka i laž, u demokratskim društvima može postati razlogom izgubljenosti. Ondje gdje je sve jednako, nitko ne pronalazi svoju specifičnost u krilu skupina pripadnosti. Prilike su još teže ako se nominalno govori o jednakosti, a da ju je u stvarnosti nemoguće vidjeti. Tada je riječ o shizoidnoj spljoštenosti ili o stanju nalik biljarskomu stolu na kojemu je u sredini neprobojno staklo koje ipak providno/transparentno govori o nejednakosti. Laž pak nikada nije uspjela funkcionirati simbolički, te samim time niti roditi obred pripadnosti. Možda u tome ne bi bilo nikakva prijepora da se - zbog pomanjkanja sadašnjih - iz prošlosti ne izvlače neke stvarne razlikovne pripadnosti. To nikoga tko malo dublje razmišlja ne bi trebalo iznenaditi.

Hrvatska ima svoj kontinuitet nacionalne pripadnosti, no kao da se uz njega ne želi vezati obrede pripadnosti te oni kao da i ne postoje. Velika je pogreška u svemu da se iz toga kontinuiteta izvlače pojedini segmenti ili se naglašuju samo neki, a da se prema njima nije vrijednosno (i obredno) odredilo. Time se upada u obrednu laž koju ljudi ne prihvaćaju.

Takozvano »građansko društvo«, u neposjedovanju smisla specifične pripadnosti (svi su građani i građanke ili na drugoj razini »revolucionarnoga« drugovi i drugarice), ipak ima neke obrede, jer ne postoji zajednica koja ne bi imala obrede (to pokazuju i udruge i društva i klubovi...). Postavlja se pitanje: Kakve obrede može razviti sekularno, laičko društvo? U velikim gradovima smisao za sveto obično vodi u iracionalnost, a iracionalnost tjera pojedinca da krene u potragu za ezoterijskim obredima ili barem za nečim čudnim i stranim. To mu je potrebno da se osjeti dijelom neke duhovne zbilje. Traži se osjećaj koji je u svakidašnjici velegrada nemoguće živjeti.

Onaj tko želi biti dopadljiv u građanskome društvu sebe lako proglašava građaninom, gotovo se unaprijed određujući kao pripadnik slaboga ili svima prihvatljivoga identiteta. To se odnosi i na visoke dužnosnike. Sintagma građanin/građanka-predsjednik je obredno teško ostvariva u maloprije spomenutome smislu. Svatko tko je predsjednik/predsjednica predsjeda te time njegova uloga upućuje na odvojenost i iznimnost. Takva osoba vrši obrednu ulogu u društvu, te samim time više nije dio obredne »spljoštenosti«. Ta je sintagma zavodljiva, ali nije provediva i ostvariva. Naime, koliko god predsjednik bilo kojega društva htio biti na istoj ravnini, on se barem djelomično mora držati protokola (dakle društvenoga i/ili državnoga obreda), a tamo gdje postoji protokol nije moguće rabiti pojmove koji bi bili aritualni, neobredni. Time se ulazi u zamku koja je samo prividna jednakost. I takav predsjednik nije građanin s imenom i prezimenom, nego čovjek s kojim ljudi žele biti, da bi se i sami osjetili počašćenima, vrednijima, »većima«. Takva je sintagma u svojim učincima shizoidna.

Iako je pojavljivanje neopoganstva (a zapravo čudne mješavine raznih prilagođenih i dorađivanih starih religijskih sustava) vezano uz mnoštvo čimbenika, jedan je od njih zacijelo i traženje pripadnosti i obredne specifičnosti. Tako, npr., Los Angeles neki smatraju glavnim gradom ezoterijskih obreda u Americi, a to ne bi trebalo nikoga tko zna za promjer od stotinu kilometara identičnih (!) kuća u tome gradu uopće čuditi.

Na europskome kontinentu i njegovu Zapadu čini se da su jedini veliki obredi pripadnosti oni koji su vezani uz vikend-kulturu. To su obično kolektivni događaji koje je stvorilo zapadno društvo (bez obzira bili oni lijepi ili ružni, dobri ili loši) i koji imaju labilnu obrednu strukturu. Ako s jedne strane postoji činovništvo, birokratski posao koji je u građanskome društvu proširen i na vjenčanja, te je odlazak u matični ured tek proširen birokratski čin (kao da se stoji u redu pred nekim od šaltera), s druge strane postoje stadioni, predstave, koncertne dvorane, diskoteke i slični prostori kao mjesta velikih obreda pripadnosti.

Biti, npr., u diskoteci barem pruža dojam da se vlastitom samoćom sudjeluje u nečemu; postoji gibanje u kojemu je svatko ostavljen na razini vlastitosti jer se giba, pleše na svoj način, a istodobno to čini u kolektivnome smislu. Postoji i svjetlo i sjena, iščekivanje, a možda nažalost i žrtva u automobilu kao kobna verzija »prinošenja vlastita tijela« u nekoj od nesreća koje su najčešće od petka do nedjelje.

Necrkvene silnice u zapadnome društvu očito nisu uspjele ni bile sposobne stvoriti obrede pripadnosti te je sve završilo u stvaranju obreda masovnosti, ali u dnu - gledano pozornije - obreda samoće. Društvo se, osobito europsko (različito od dominantne japanske i američke kulture), i danas s time suočava. Živimo u drukčijim gradovima, ali osjećamo da postoji još jedna obredna matrica - ekonomska.

Svaki je obred izražaj i izričaj jednoga legomenona (tzv. mitske riječi). Posebnost simboličkoga i ideogramskoga, unutar spoznaje koja je ujedno osjećaj, postaje spoznajno sredstvo koje obrednost dovodi u jedinstveno semantičko područje. U dnu obreda leži ravnovjesje mita (kao pozitivna pokretača zajedničke memorije) i ritualnosti. Obredni čin prekida s redovitim, svakodnevnim, zbog čega su u njima predmeti, odjeća, glazba, općenito ugođaj drukčiji. Svaki je obred dio tradicije, što za sobom povlači pitanje prepoznate, bliske predvidivosti i pronalaženja sebe u obredu. Obred ostavlja ulogu čuvanja prostora za slobodno sudjelovanje koje ne završava u formalizmu, nego u pripadnosti.

Na tome tragu pitamo se koji je to legomenon, koje je to mitsko zaleđe na kojemu se razvija hrvatski identitet. Vjerujem da će čitateljima biti jasno da se ovdje ne radi o buđenju mitova koji bi od hrvatskoga identiteta stvarali neprimjerenu mitologiju. Posrijedi je pokretač za obrede pripadnosti. Svaka nacija, svaka veća zajednica, skupina ima svoju »mitsku« podlogu u kojoj su prepoznatljivi tragovi nosivih vrijednosti. Kad se promatraju državni mitovi i mitogeneze, oni se lako vežu uz revolucije, utemeljitelje, vojne pobjede, osloboditeljska poslanja i sl.

Kad je Hrvatska u pitanju, imam dojam da to nije jasno ili se namjerno ne želi razjasniti. Hrvatska ima svoj kontinuitet nacionalne pripadnosti, no kao da se uz njega ne želi vezati obrede pripadnosti te oni kao da i ne postoje. Velika je pogreška u svemu da se iz toga kontinuiteta izvlače pojedini segmenti ili se naglašuju samo neki, a da se prema njima nije vrijednosno (i obredno) odredilo. Time se upada u obrednu laž koju ljudi ne prihvaćaju. Ta pak neprihvaćenost rađa podjele, odnosno ostaje se u kontekstima pripadnosti vrijednostima i istini koja je vjerodostojna u mjeri žrtvovanja vlastitih života. Kako je moguće imati vrijednosne sustave dok se istodobno (i na razini državnoga obreda, a jedan je od njih zacijelo donošenje pravorijeka u pravosudnim institucijama, kao čuvaricama vrijednosti državne pripadnosti) ne razgraniči pitanje žrtava komunističkih silnika i dok se istodobno državnim obrednim sustavom drugima jasno izriče pravorijek? Odgovornost je velika, jer vodi u podjele unutar zajednice.

Nadalje, ono što je nedvojbeno utemeljujući događaj Republike Hrvatske jest prostor stjecanja nezavisnosti povezan i s Domovinskim ratom. Teško se oteti dojmu da se na istini toga rata ne želi istinski graditi obredni sustav državne pripadnosti ili je on toliko blijed da ostaje neprepoznatljiv. Jer kako shvatiti neprestano zbunjivanje nacionalnoga bića nedefiniranim (ili trajno preispitivanim) datumima državnih blagdana koji bi trebali tvoriti jasne pokazatelje vrijednosti zajednice u kojoj državljani žive?

Kako razumjeti da se s tako malo gorljivosti skupljaju podaci o vremenu uspostave samostalne države ili se čak događa da postoje odstupanja u iznošenju povijesnih činjenica? Pristup u kojemu nema istinskih junaka u dobivenoj bitki za dobro, u kojemu se briga o pokazanim vrijednostima do spremnosti davanja života za druge zatamnjuje sumnjama, dovodeći u pitanje sve ono što stvara državne obrede, ne može uroditi osjećajem pripadnosti. Ima li Hrvatska (kao i druge države) pravo na svoju mitsku riječ, na svoj legomenon? Ako nam to nije jasno, onda treba biti spreman na posljedice.

(Svršetak u sljedećem broju)