Izazvan pojavama koje se u Hrvatskoj učestalo ponavljaju na razini društvene i državne obrednosti, istodobno zadirući i u područje kršćanske liturgije, ovim napisom na nesustavan način želim potaknuti na razmišljanje o važnim temama koje odražavaju stanje krize kulturalnoga identiteta našega naroda. Tematika dodiruje odnos između nereligijskih i religijskih obreda, državne blagdane, simbole, institucije, kulturalni identitet, pokušavanje svođenja svega na sintagmu »građansko društvo«, pomanjkanje zbiljskih obreda društvene pripadnosti.

»Laičko« društvo i svijet

Prije desetak godina Andrea Zanotti pisao je o neprisutnosti liturgije u laičkome svijetu što može poslužiti kao polazište za razmišljanja o tome u hrvatskim prilikama. Kad rabi riječ laički svijet, čini to iz perspektive talijanskoga društva u kojemu ona znači društveni okvir koji nije crkven; dakle različit od crkvenoga konteksta (ne nužno i suprotstavljen) ili da - bez obzira na prisutnost crkvene zbilje - ona nije društveno i politički određujuća. Sintagmu laički svijet možda mogu djelomično, gledano iz kršćanske perspektive, zahvatiti i izrazi kao što su: sekularizirani, nereligijski, necrkveni svijet. Iako ga je teško definirati, taj se izraz rabi sve više i u našemu društvenom kontekstu, te ga na razini uobičajene komunikacije i nije potrebno odviše secirati.

Tematika obrednosti u društvenim, izvancrkvenim okvirima veoma je zanimljiva i složena. Stavovi prema toj tematici mogu se podijeliti na: obescjenjivanje koje pokazuje da neki ne uviđaju važnost i snagu obreda; na pokušaje zamjenjivanja religijskih obreda nekom njihovom iskrivljenicom ili na spajanje, odnosno instrumentalizaciju dviju razina obreda.

Tematika obrednosti u društvenim, izvancrkvenim okvirima veoma je zanimljiva i složena. Istodobno je važna do mjere smisla - pojma koji nije osobito drag suvremenosti u kojoj živimo, jer kao da pretpostavlja cjelovitost svjetonazora za koji nije prihvaćena zajednička metodologija u kojoj bi se moglo reći da je sve zahvaćeno. Stavovi pak prema toj tematici mogu se podijeliti na: obescjenjivanje koje pokazuje da neki ne uviđaju važnost i snagu obreda; na pokušaje zamjenjivanja religijskih obreda nekom njihovom iskrivljenicom ili na spajanje, odnosno instrumentalizaciju dviju razina obreda.

Necrkvene ceremonije obično imaju svoje »protokole« pri čemu etimologija sugerira značenje prve stranice. To bi bila neka vrsta ključa za čitanje i perspektive u kojoj valja promatrati sve ono što slijedi iza te prve stranice. Gleda li se te laičke ceremonije pozornije, one - u odnosu prema religijskim obredima - naglašuju stupnjevitost u ljudskome životu, ali na puno ogoljeniji način i pomalo »neukusno«, iako se često ni vjerski obredi ne mogu hvaliti estetskim »ukusom«. No, jedno je sigurno, religije imaju svoju smislenu obrednu održivost i vjerodostojnost, jer su obredi vezani uz one koji slobodno prianjaju uz njih, oni su njihov izbor pripadnosti i identiteta.

Može se reći da izvancrkveni, politički kontekst (u najširemu smislu) nije uspio stvoriti istinske obrede pripadnosti. Zar se toliko puta ne čuje da je npr. obred vjenčanja u crkvi ljepši i »svečaniji« od onoga u matičnome uredu? Naravno da je porazna činjenica da je to nekima i jedini razlog da se vjenčaju u crkvi, što dovodi u pitanje smisao religijske pripadnosti. Ta je usporedba još rječitija kad je u pitanju obred sprovoda. Zapravo, ovdje se može slijediti trag obreda prelaska, prisutnih u svim kulturološkim koordinatama i nisu samo u kontekstu religijskoga u strogome smislu riječi (sjetimo se samo komunističkih pokušaja »stvaranja« zamjenskoga obreda koji je bio uistinu smiješan, a po svojim posljedicama razoran za društvo).

I u novije vrijeme često su posrijedi nesporazumi svaki put kad se religijski obredi rabe u nereligijske svrhe u izvancrkvenome kontekstu tek da bi se »popunilo« praznine necrkvenoga stvaranja komplementarnih društvenih obreda. To pak, neodvagnuto i loše spojeno, šteti i jednomu i drugomu. Kad se gledaju društveni i politički događaji u koje je ucijepljen religijski obred (na tzv. protokolaran način), dobije se jasna slika da to najčešće nije zajednica vjernika, nego svečan skup u kojemu religijski obred ne može »funkcionirati« na razini religijske obrednosti. Njega se tek zlorabi logikom zamjene ili nadopune. No, to nije prvotna tema u ovome osvrtu.

Zar nismo nedavno bili svjedocima (što djelomice traje i danas) pokušaja relativiziranja (a onda de facto i ukidanja) nekih državnih obreda i simbola? Iako je u pitanju puno dublja tema od svečanih sagova, polaganja vijenaca, ministara na biciklima i sl., neobično je zanimljiv izvancrkveni pokušaj lišavanja državnih institucija njihove obrednosti i svođenje svega na običnost koja u konačnici ne može funkcionirati kao običnost, jer samu sebe uništava. To je iskustveno pokazano kao neodrživo samo nekoliko mjeseci nakon takvih izjava. U dubljemu sloju nalazi se veoma složen kulturološki odnos između vrijednosti, tematiziranja vrijednosti i stvaranja modela te institucija koje su najizvrsniji izražaj tema i modela, nalazeći vrijednostima svoj smisao postojanja. Jasno je da i u izvancrkvenome kontekstu može postojati isprazan ceremonijalizam koji je također poguban.

Poznati su pokušaji ukidanja jedne obrednosti i prividno uspostavljanje jednakosti koja bi ukinula bilo kakvu obrednost. Nismo li nedavno - gledajući trajanje kulturoloških ciklusa - svi bili »drugovi i drugarice«, a da pritom nije trebala duboka studija za otkrivanje »jednakijih« u tome društvu? Zar se svođenje svih na sintagmu građanâ i građankâ i jasnim izbjegavanjem sintagme Hrvatice i Hrvati (koja je sveobuhvatna u smislu pripadnosti jednoj zemlji, a ne djelomična u pripadnosti narodu) ne stavlja sve na istu ravninu, premda o ravnopravnosti ne može biti riječi? U vjerskome su (kršćanskome) smislu svi braća i sestre po stvorenosti i otkupljenosti, ali to ne ukida raznolikost službâ, pa ni hijerarhiju shvaćenu u smislu služenja. Svaka devijacija jest odstupanje od vrijednosti kršćanstva. Kršćanstvo živi svoju napetost jednakosti i nejednakosti u kojoj postoji poseban čimbenik, a to je Božja objava. Ona trajno ostaje korektivnom snagom neuvjerljivosti a time i nejednakosti. Svođenje svega na istu ravninu, u »spljoštenost«, vodi u spljoštenost smisla. U takvoj spljoštenosti obred jednostavno nije moguć. Dakle, u pozadini je smisao i vrijednosti povezane sa smislom.

Općenito govoreći, obred označuje smisao pripadnosti. Velika istina obreda, pa i onoga koji je povijesno oblikovalo katoličanstvo, obilježava dnevni ritam i naglašuje velike životne prijelaze/prelaske (rođenje - zrelu dob - uspostavu braka - smrt; krštenje, potvrdu, vjenčanje, sprovod). U tome je smislu moguće u svim religijama čitati sličnosti, iako kršćanstvo sadrži specifičnosti koje nisu svodive na takvo promatranje. Obred je »velika pratnja« ljudskoga življenja koja daje smisao pripadnosti. Zbog toga je sveti obred toliko prisutan u malenim stvarima, jer je pokazatelj prepoznavanja i priznavanja pojedinca i zajednice.

Uistinu su mnogi primjeri koji pokazuju koliko obred može biti neprimjeren. U velikim gradovima u kojima se sprovodi izmjenjuju kao na pokretnoj vrpci, gdje je sve obavljeno u nekoliko minuta, gdje se ne osjeća dah pripadnosti i smisla i gdje ne postoji ritam ni vrijeme prelaska i posvješćivanja smisla dovodi čovjeka u opasnost. Čovjek jest obredno biće i stoga je opravdan krik: Vratite čovjeku obred!

Poznati su nam sprovodi na kojima se ne uspijeva odvojiti od običnosti, na kojima se više zapravo i ne spro-vodi pokojnika te na taj način i ne ostvaruje postupno prelaženje iz jednoga stanja (tjelesni život s drugom osobom) u drugo (život s tom osobom na drukčiji način povezanosti koja je vjernički motivirana). Razgovara se o običnim brigama: o novcu, sportu, odmorima, poznanstvima, kuhanju... Ubrzanost življenja nije zaustavljena ili ukinuta; ne postoji obredna stanka i odmak te nema nužne neobičnosti prelaska. Ukratko, nisu ispunjeni potrebni uvjeti obrednosti.

I društvu trebaju društveni obredi koji nisu u suprotnosti s religijskim, ali niti takvi da ih asimiliraju ili potpuno pretope s novom semantičkom pozadinom. Komunizam je imao svoje obrede, ali je on i u njima pokazivao ne samo svoju obrednu pogubnost. Komunizam je stvorio poseban tip idolopoklonstva, religiju sa svojim proždirućim božanstvima - Molohom koji se hranio ideologijom prinošenja ljudskih žrtava, bez zbiljskoga iskoraka u religioznost. I u demokratskim društvima oblikuju se društveni obredi koji imaju svoju kohezijsku snagu i prepoznatljivost pripadnosti u simbolima (grb, zastava, himna, novac, ustanove i osobe te osobe-ustanove) i u slavljima (državni blagdani kao što su dani: državnosti, pobjede, nezavisnosti, zahvalnosti i sl.).