»Psihologiziranje« motiva političara zavodi birače i usmjerava ih iracionalnim odlukama

Zbivanja u vezi s uspostavom Sabora, naguravanje pri raspodjeli čelnih i mjesta u odborima, jagma za funkcijama u Vladi i oko nje te suptilna igra političkog preferansa za osiguranje saborske većine uistinu su nepresušan izvor asocijacija i ideja o ljudskoj prirodi. Je li taj metež potaknut »skrivenim prostorima« naravi sudionika ili njihovim golim osobnim interesima, pitanje je na koje se ne može jednoznačno odgovoriti. Naime, odgovor ovisi o tome koga se upita, ali se postavlja i neizbježno pitanje koje pobude valja smatrati »skrivenima«, a koje pak eksplicitnima / Iracionalno povjerenje lako se može pretvoriti u jednako iracionalno nepovjerenje. Uostalom, nije li se možda upravo to dogodilo na prošlim izborima? Prosječnom biraču, dakle slabo plaćenom radniku neizvjesnog radnog statusa ili nezaposlenome, umirovljeniku ili pripadniku koje druge radno ovisne skupine, opterećenom problemom svakodnevne ekonomije preživljavanja, potrebna je i neka ekonomična politička teorija. Ne preostaje mu drugo do da posegne za tzv. Ockhamovom britvom, misaonim oruđem britanskog filozofa iz 14. stoljeća, prema kojem na osnovi raspoloživih podataka valja uvijek izvesti najjednostavniji mogući zaključak

TOMISLAV KIKIĆ

Asocijacije što su mu navrle pri konstituiranju Sabora i Vlade navele su Vicu Vukova da se u Vjesnikovoj subotnjoj »Panorami« od 3. siječnja upusti u raspredanje zakučastog pitanja pobuda na društveno djelovanje uopće i bavljenje politikom napose. Ako sam dobro shvatio, autor je skloniji psihologijskom pristupu jer dopušta postojanje i »skrivenih prostora čovjekove prirode« kao izvora poticaja za bavljanje tim starim zanatom negoli pragmatičkom, koji osim interesa, novca, položaja i društvene moći druge pokretače ne priznaje.
Ukratko, iz bogate ponude političkih teorija kojima se od Aristotela i Platona do modernih mislilaca pokušava opisati bit ljudske prirode kao činitelja društvenog, pa time i političkog ponašanja, Vice Vukov odabrao je onu za koju, čini se, misli da mu najbolje stoji.
Zbivanja u vezi s uspostavom Sabora, naguravanje pri raspodjeli čelnih mjesta i mjesta u odborima, jagma za funkcijama u Vladi i oko nje te suptilna igra političkog preferansa za osiguranje saborske većine uistinu su nepresušan izvor asocijacija i ideja o ljudskoj prirodi. Je li taj metež potaknut »skrivenim prostorima« naravi sudionika ili njihovim golim osobnim interesima, pitanje je na koje se ne može jednoznačno odgovoriti.
Naime, kako to često biva, odgovor ovisi o tome koga se upita, ali se postavlja i neizbježno pitanje koje pobude valja smatrati »skrivenima«, a koje pak eksplicitnima.
Nije mi poznato da je i jedan hrvatski političar kao motiv svoga sudjelovanja u politici označio plaću, povlastice i druge blagodati što ih pruža posao vladanja i parlamentarnog oporbenjaštva, no zapazio sam da baš svi neskriveno govore kako su tu e da bi promicali demokraciju, uveli nas u Europu, uspostavili vladavinu prava i civilno društvo, oživjeli gospodarstvo i poboljšali životni standard građana, uz prigodno i specifično isticanje čas domoljublja i vjere, čas liberalizma i univerzalizma, a po potrebi i antifašizma, feminizma i svih drugih političkih »brandova«.
Nedoumice u vezi s pitanjem implicitnih i eksplicitnih – psihologijskih i pragmatičkih – motiva djelatnika u politici pojačava, na primjer, očita sklonost narodnih zastupnika da rado donose zakone i druge akte koji pridonose njihovim materijalnim dobicima i zaštiti, te nesklonost da se ozbiljnije upuste u probleme poput sukoba interesa i korupcije.
Ili drugi primjer: kojoj vrsti motiva pripisati nezakonito imenovanje premijerove supruge veleposlanicom? Iz kojih su pobuda ugled i vjerodostojnost premijera, njegove stranke i cijele vladajuće koalicije tim činom stavljeni na prosudbu javnosti, i to u najnezgodnije vrijeme – uoči izbora?
Istina, odgovore na ta pitanja smo dobili, no ovisno o tome tko ih je dao, kretali su se od tvrdnje da je motiv bio interes Hrvatske do ocjene da je riječ o eklatantnom primjeru nepotizma. Kako bilo, ako su i meni dopuštene asocijacije o ljudskoj prirodi, ni motiv za Trojanski rat nije baš sasvim transparentan. Budući da mit kaže kako je pokrenut zbog Helene same, a povjesničari tvrde da je razlog bilo blago koje je pobjegavši od supruga ponijela u Troju, ostaje mi izbor da vjerujem u bajku ili da se oslonim na pragmatički pristup ljudskoj prirodi.
No što ostaje biračima koji su svoju političku moć iskoristili 23. studenoga 2003. i neće je steći sve do sljedećih izbora, a svi političari im govore da je motiv njihova djelovanja opće dobro i da su, poput dužnosnika Dubrovačke Republike, pred vratima sjedišta vlasti ostavili privatno?
Tekst Vice Vukova shvatio sam kao naputak da postupke političara ne prosuđujemo kroz prizmu interesa, novca i moći, nego da uzimamo u obzir i motive iz »skrivenih prostora čovjekove prirode«, što god taj izraz značio. Premda koristan za političare, takav je pristup prema mojem mišljenju beskoristan, a vjerojatno i štetan za građane, jer upravo »psihologiziranje« motiva političara zavodi birače i usmjerava ih iracionalnim izbornim odlukama.
Toliko je Vice Vukov u pravu, jer iracionalno povjerenje se uistinu može lako pretvoriti u jednako iracionalno nepovjerenje. Uostalom, nije li se možda upravo to dogodilo na prošlim izborima?
Prosječnom biraču, dakle slabo plaćenom radniku neizvjesnog radnog statusa ili nezaposlenome, umirovljeniku ili pripadniku koje druge radno ovisne skupine, opterećenom problemom svakodnevne ekonomije preživljavanja, potrebna je i neka ekonomična politička teorija. Ne preostaje mu drugo do da posegne za tzv. Ockhamovom britvom, misaonim oruđem britanskog filozofa iz 14. stoljeća, prema kojem na osnovi raspoloživih podataka valja uvijek izvesti najjednostavniji mogući zaključak.
Dakle, ako imamo dva ili više objašnjenja za neku pojavu, stvar treba presjeći, napraviti rez između najjednostavnijeg i svih ostalih, te odbaciti one koji nepotrebno kompliciraju problem. Drugim riječima, u međusobnoj konkurenciji objašnjenja valja se osloniti na jednostavnije i očiglednije sve dok se ne dokaže da je pogrešno.
Kako Ockhamovom britvom »obrijati« naše političare? Prigodu za demonstraciju pružaju nam aktualna zbivanja u HSLS-u koja je jedan novinar opisao kao glavinjanje, premda je prije riječ o posve racionalnim postupcima. Kao što je poznato, premda je samo dvoje članova te stranke izabrano u Sabor, u pregovorima za sastav vlade glatko su odbili ponudu da preuzmu čak dva ministarska mjesta – prosvjete i obrane.
Gdje tražiti motive za taj postupak? Kako ga objasniti? Najjednostavnije objašnjenje daje činjenica da su oni gradonačelnici dvaju gradova. Naime, obavljanje zahtjevnog posla ministra, usprkos poznatim nadljudskim radnim sposobnostima naših političara, nekako ne bi išlo s poslom gradonačelnika, dok je posao zastupnika u Saboru mnogo komotniji i omogućuje brojne unosne »tezge«.
Uvjeren sam da to dvoje političara ima svoja tumačenja (među njima je i ono ganutljivo, a samoprijegorno da HSLS nije zaslužio ministarska mjesta), no ona su za razumijevanje njihova postupka posve suvišna.
Za razonodu i korisnu vježbu brijanja političara Ockhamovom britvom nudim citat iz jednih dnevnih novina: »Čehok i Đurđa Adlešić vodili su pregovore s ciljem da HSLS nema ministra. To je bila namještaljaka. Sada naši ljudi koji će sudjelovati u vlasti neće u Vladi imati nikoga tko će ih štititi, naglasio je Breglec«.
Pitanje glasi: kakva im je to zaštita potrebna, od koga i zbog čega.
Što se mene tiče, sklon sam sumnji da je riječ o psihološkim ugrozama.
Autor je diplomirani ekonomist iz Maloga Lošinja.