»Začepi nos i glasuj«: kome odgovara što veći odziv birača

Budući da se kampanje ne vode bez novca, a izvori financiranja su uobičajeno nepoznati može se samo nagađati. No vrijednu i pouzdanu pomoć u tom nagađanju pruža odgovor na poznato pravničko pitanje »kome to odgovara«. Dakle, kome od ovih koji nas snube za naše glasove odgovara što veći odziv birača? Odgovor na to pitanje kazuje da kampanja baš i nije toliko nestranačka koliko se želi prikazati

TOMISLAV KIKIĆ

Kad bi se birala najveća bizarnost tekućega predizbornog cirkusa, visok plasman, ako ne i pobjedu, sigurno bi postigla akcija nekoliko nevladinih udruga s porukom »Začepi nos i glasuj«. Akcijom se želi potaknuti birače da, unatoč svemu što im nalaže zdrav razum ili osjećaj samopoštovanja, za nekoga ipak glasaju. Za bilo koga, pa makar taj i »smrdio«.
Prema svome moralnom sadržaju, ta je poruka ravna pozivu građanima da unatoč smradu koji se širi iz neke mesnice u njoj nešto ipak kupe. Da kupe zato jer je hrvatsko. Ili zato što je europsko. Ili pak stoga što prodavač voli Hrvatsku, sebe smatra novom snagom ili što tvrdi da je sposoban pokrenuti Hrvatsku.
Da kupe smrdljivo meso koje reklamira pocupkivanje jedne estradne zvijezde ili karizma namrgođena pretendenta za šampiona tobožnjeg športa, ili da povjeruju kako će budućnost graditi zajednički s onima čije su smrdljivo meso kupili. Ogoljena do svoje biti takva bi poruka značila samo jedno: daj svoj novac iako za nj nećeš ništa dobiti.
Nema sumnje, poruka tih nekoliko nevladinih udruga biračima da svoj glas daruju bilo kome unatoč smradu te njime izazvanu gađenju, apatiji i osjećaju bespomoćnosti, ne očekujući ništa za uzvrat, daje novi smisao definiciji izbora u Hrvata.
Izbori su, čini se, postupak kojim većina građana manjini daruje vlast kojim će se manjina služiti za osiguranje vlastite egzistencije. Poput onog mesara iz smrdljive mesnice, koji bi za smrdljivo meso dobio bezmirisni novac, postupanjem prema apelu vodstva nekih nevladinih udruga i sudionici vlasti bi od građana dobili nešto za ništa.
Dakako, postavlja se pitanje zašto nam te udruge to rade. Da glasanje zapravo i nije u interesu birača očito je iz samoga poziva, jer izborom između smradova biramo samo smrad koji će prevladavati.
A da je glasanje u interesu nositelja smrada, očito je samo po sebi. Pa kakav je onda u tome interes tih udruga?
Budući da se kampanje ne vode bez novca, a izvori financiranja su uobičajeno nepoznati može se samo nagađati. No vrijednu i pouzdanu pomoć u tom nagađanju pruža odgovor na poznato pravničko pitanje »kome to odgovara«. Dakle, kome od ovih koji nas snube za naše glasove odgovara što veći odziv birača?
Odgovor na to pitanje kazuje da kampanja baš i nije toliko nestranačka koliko se želi prikazati.
No, ni to nije sve, da citiram poznati lajtmotiv jedne druge kampanje. Pozivanje birača na glasovanje od nevladinih udruga bilo je u vrijeme svih ranijih izbora časno, a u vrijeme djelovanja Glasa 99 i pomalo opasno. Sada je to ne samo moralno upitno, nego i neodgovorno, a sramotno je što se sadašnje kampanje nevladinih udruga pozivaju na vrlo uspješnu kampanju Glas 99. No ta je kampanja pozivala na promjene, a ove današnje promjene ne spominju. Umjesto toga, pozivaju nas da dižemo buku i začepljenih nosova hrlimo na birališta.
Ne znam kakav će utjecaj na birače imati, ali ove bi kampanje mogle kompromitirati sve nevladine udruge, pa i one koje u tom snubljenju ne sudjeluju. Nameće se zaključak da su za malo novca prodale mnogo svoga ugleda, te da će zbog poslijeizborne koristi posve izgubiti legitimitet.
Jedina moralno neupitna poruka koja je biračima na ovim izborima mogla biti upućena bila je da izađu na birališta, ali da ne glasaju ni za koga, nego da prekriže listić. Pristojni ljudi, naime, ne nagovaraju ljude da kupuju smrdljivo meso, a od neizlaska na ove izbore gore je samo glasovanje za bilo koju ponuđenu opciju.
Autor je diplomirani ekonomist iz Maloga Lošinja.