Hrvatska se lažno predstavlja kao svjetovna država

Jedan trivijalni povod - crkvena zvonjava - priskrbio mi je dokaz da se Hrvatska lažno predstavlja kao laička država. Ustavna odredba prema kojem su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države (članak 41.) samo je ukrasna fraza kada se radi o položaju katoličke Crkve. Država se deklarira kao svjetovna, no postupci državnih tijela kojima se zbog interesa katoličke Crkve krše odredbe članka 14. ustava pokazuju da je to tvorevina u kojoj su svećenici i crkvena tijela tajni sudionik u diobi vlasti.

Hrvatska se time legitimira kao kripto hijerokratska država.

Živimo u iluziji da nam je država ustrojena na načelu trodiobe vlasti, no u stvarnosti, praksom državne uprave zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti dodana su crkvena tijela kao četvrti stup vlasti. Intervencijom državne uprave liberalna demokracija postala je hijerokracija.
Dok nismo pazili, državna uprava je revidirala ustav RH.

Nejednakost pred zakonom

Članak 14. ustava tvrdi da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, te da su svi pred zakonom jednaki. No kad sam pokušao ostvariti svoje ustavno pravo na zdrav život (članak 69. ustava) ugroženo protuzakonitom zvonjavom crkvenih zvona i pozivajući se na dužnost države da u skladu sa zakonom osigurava uvjete za zdrav okoliš državnoj upravi postavio odgovarajući zahtjev, unatoč posve jasnim i nedvosmislenim ustavnim i zakonskim odredbama, saznao sam da su prava i slobode itekako ovisni i da su pripadnici katoličke Crkve pred zakonom mnogo jednakiji.

Naime, umjesto da postupi po zakonu, državna je uprava moj zahtjev prepustila biskupskoj konferenciji! 

Vlast crkvenih tijela nad građanima

Time mi je državna uprava dala na znanje da sam kao građanin podvrgnut ne samo legalnim oblicima vlasti (zakonodavnoj, izvršnoj i pravosudnoj) već i nezakonitoj vlasti crkvenih tijela te da o uvjetima moga života odlučuju oni koje nisam za to birao.

Ovakvom praksom državna uprava potkopava ustavno-pravni poredak, iskrivljuje smisao izbora, izigrava građane i faktički ukida demokraciju.

U demokratskim državama o uvjetima života građana odlučuju oni koje birači za to neposredno ili posredno izaberu.

U nedemokratskim odlučuje netko koga nisu sami izabrali. Tako negdje odlučuju ajatolasi, u nas – voljom državne uprave - katolički biskupi, koje postavlja čelnik jedne strane države.

Kanonsko pravo iznad građanskog prava

Vlast biraju svi građani na temelju ustavnog prava. Crkvena tijela biraju neki građani prema kanonskom pravu. Voljom državne uprave prvenstvo je dato kanonskom ispred građanskog prava, pa tijelo koje biraju neki građani vlada svim građanima Hrvatske.

Zona sumraka

Ovo je priča o tome kako sam pokušavajući riješiti banalni problem pretjerane crkvene zvonjave saznao da živim u ustavno-pravnoj zoni sumraka.

Zvonjavu su stišali "sotonski mediji"

Videći da država ne kani štititi moja prava, u pomoć sam pozvao medije. Stjecajem okolnosti učinio sam to u pravo vrijeme. Mediji su upravo "istjerivali đavole" iz Caritasova doma u Brezovici, pa je Crkva zazirala od njih. Zvonjava izvan zakonom dopuštenog vremena je prestala, ali samo sa tornja crkve pored moga stana. Zvonima župne crkve zakon se i dalje bezbrižno krši.

Odjeci u medijima

Pravo lice Crkve

Zbog svetogrđa koje sam počinio izazvavši da zvona utihnu, doživio sam sumnjivu čast da se nađem u crkvenim propovijedima te u medijskim istupima lošinjskog župnika Bozanića i uzrujanih pripadnika njegova stada. Tako se u jednom napisu inspiriranom župnikovom anatemom dramatično tvrdi kako su pokretanjem pitanja protuzakonite zvonjave u Malom Lošinju "napadnute vjerske slobode građana vjernika-katolika". Od vjernika koji koji znaju povući crtu razgraničenja izmedju svoje vjere i etički dvojbenih postupaka svoje Crkve saznao sam da je jednu vjernicu i njenu djecu izmučenu bukom crkvenih zvona duhovni pastir prokleo sa propovjedaonice, jer je o tome javno progovorila.

Javne izjave pastoralnih djelatnika u vezi s pitanjem protuzakonitog korištenje crkvenih zvona ukazuju na duboku provaliju što razdvaja teoriju i praksu katoličke Crkve u Hrvatskoj. Unatoč Isusovu učenju da treba caru dati carevo, a Bogu božje, dakle vjeru prakticirati poštujući zakona države u kojoj djeluju, hrvatski klerici na sav glas u javnim medijima obznanjuju da za zakone ove države ne mare. Zbog "gluhoće " državne uprave mariti ni ne moraju.

Svojim javnim istupima klerici i pojedinci iz njihova stada demonstriraju vrhunsku vještinu u onome što je Schopenhauer nazvao erističkom dijalektikom i opisao kao vještinu da se u raspravi pobijedi pod svaku cijenu, pa i nečasnim sredstvima, bez argumenata. Vještina se sastoji u primjeni raznih logičkih smicalica kojima se žrtve te dijalektike dovodi u zabludu.

Odjeci u medijima

Tko to tamo laže?

Župnik Anton Bozanić tvrdi da se zvonjavom "ne krši zakon i satni mehanizam ne otkucava u vremenu od 19 do 7 ujutro", te da nije istina kako turistima zvonjava smeta. No, da zvona zvone od ranog jutra do kasno uveče čuje cijeli grad, a na to se upisom u knjigu žalbi službeno žale i turisti, ali od vjernika i novinara on zahtijeva da više vjeruju njegovim riječima nego vlastitim ušima.

Čini se da župnik Bozanić zna kako se kreativno interpretira osma Božja zapovijed u kojoj se pod zabranom lažnog svjedočenja misli na svaku lažnu riječ, na svaki pokušaj ili namjeru da se koga prevari, te na svaki nagovještaj sračunat da izazove pogrešan utisak. Čak i izlaganje činjenica na takav način da se slušatelj zavede - predstavlja laž. Namjernim skrivanjem istine, kojim se može oštetiti druge, također se čini prijestup osme Božje zapovijedi. A župnik negira čak i fizikalnu čnijenicu širenja zvučnih valova ...

Crkva djeluje protiv pravnog poretka RH

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u članku 3. te članku 4. sadrži odredbe kojima se definiraju oblici nedopustivog djelovanja vjerskih zajednica, uključujući širenje “netrpeljivosti i predrasuda prema drugim vjerskim zajednicama, njihovim vjernicima ili drugim građanima”, te djelovanje koje se protivi “pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu života i zdravlja, ili drugih prava i sloboda njenih vjernika i drugih građana”.
Zlostavljajući građane bukom Crkva djeluje na štetu života i zdravlja građana, a istupima klerika u medijima i sa propvijedaonica širi netrpeljivosti i predrasude prema građanima koji se protive kršenju zakona. Na taj način Crkva djeluje i protiv pravnog poretka RH.

Katolička Crkva nesmiljeno, drsko i sustavno krši zakon o zaštiti od buke ...

Zakon o zaštiti od buke dopušta (članak 17.) zvučno oglašavanje zvonima ili elektroakustičkim uređajima u naseljenim mjestima od 7 do 19 sati, s iznimkom za vjerske obrede na dane vjerskih blagdana. Ovaj zakon diljem Hrvatske Crkva nesmiljeno, drsko i sustavno krši.

... a državna tijela prave se gluhima

To je poznato svim državnom tijelima nadležnim za provedbu zakona, no umjesto da osiguraju njegovo poštovanje, prave se gluhima. Na žalbe građana odgovaraju šutnjom, a one upornije činovnici vuku za nos kroz labirint propisa i birokratskim smicalicama ih obeshrabruju sve dok ne odustanu i pomire se sa sudbinom žrtve crkvenog nasilja.

Protiv toga nasilja nema pravnog lijeka: Crkva preporučuje tablete

Zlostavljanju građana protuzakonitom crkvenom zvonjavom unatoč jasnim zakonskim odredbama i upravnim nadležnostima nema pravnoga lijeka. Državna se uprava ne bavi vlastitim poslom, pa umjesto pravnoga, neki crkveni dužnosnici bespomoćnim žrtvama nasilja cinično preporučaju kemijski lijek: splitski katedralni župnik Zdenko Bralić 28. srpnja u Slobodnoj Dalmaciji Splićanima poručuje ”Komu smeta buka zvona, neka popije tabletu”.

Bahatost ovog župnika ima pokriće u sustavnoj potpori državne uprave protuzakonitim postupcima Crkve. Državni se službenici ne libe ni javnog priznanja da je Crkva jednakija pred zakonom. Tako voditelj istarske sanitarne inspekcije Šani Samardžić u Glasu Istre uzvikuje »Pa ne možemo, ako zvukomjerom utvrdimo da je buka viša od dozvoljene, zatvoriti crkvu!«. Dakle, izjavljuje da ono što bi zbog prekršaja možda učinio kakvom kafiću, zbog istoga prekršaja sigurno neće učiniti crkvi.

Stoga, kad jedan nadbiskup nakon što se upoznao s odredbama zakona donese skarednu odluku o granicama u kojima će se taj zakon kršiti i o tome izvijesti javnost, postaje jasno da posebna prava svoje organizacije koja je stavljaju iznad zakona RH smatra činjenicom. Taj stav nije plod manjka građanske kulture već viška osjećaja neograničene moći proizišle iz javnosti nepoznatog "deala" između katoličke Crkve i državne uprave.

Tortura nad ljudima zbog dobrobiti mehaničkog uređaja

Trideset godina živim u stanu petnaestak metara udaljenom od crkvenog zvonika. Do listopada 2004. tolerirao sam čestu i glasnu zvonjavu, pa i onu izvan zakonom dopuštenog vremena jer se zvonilo isključivo u obredne svrhe. No, od listopada 2004. zvona su počela otkucavati i točno vrijeme. Otkucavanje svakih 30 minuta s početkom u 6 sati pa sve do 22 sata uz brojne obredne zvonjave učinilo je boravak u stanu pravim mučenjem.

Nakon dva mjeseca torture bio sam već kronično neispavan pa sam službenika crkve zamolio za razgovor. Upitao sam ga tko je odgovoran za uvođenje otkucavanja vremena, na što je on prilično naduto odgovorio "Crkva". Na pitanje misli li pri tome na Vatikan, nadutost mu je malo splasnula, no odmah je potegnuo argument vjere i tradicije. Opomenuo sam ga na činjenicu da prema katoličkoj liturgici otkucavanje vremena nema nikakav vjerski smisao i izrazio sumnju da su dva mjeseca dovoljna za nastanak neke tradicije, pa je priznao da je otkucavanje vremena uvedeno kako mehanički dio uređaja ne bi zahrđao.

Na to sam predložio nađemo kompromis između potreba mehaničkog uređaja i ljudskih bića za ispravnim funkcioniranjem na način da se automatsko otkucavanje vremena milostivo ukloni u razdoblju od 15 do 17 sati. Bilo bi to samo šest otkucaja manje tijekom 16 sati dnevno.

No, službenik crkve Mato Polonio je prijedlog glatko odbio, prkosno ističući kako Crkva ima pravo zvoniti. To sam mu pravo priznao, no podsjetio sam ga da prema zakonu na koji se poziva imam i ja neka prava, među kojima je pravo na mir i tišinu do 7 sati ujutro i poslije 19 sati - pravo koje mi zvonima svoje crkve on svakodnevno krši. Dakako, u raspravu je opet uveo priču o tradiciji, no kad sam mu rekao da gajenje tradicije izvan zakonom određenih granica podliježe zakonskim sankcijama, tvrdoglavo se vratio svome "pravu na zvonjavu".

Kako bih izašao iz tog začaranog kruga, rezimirao sam razgovor rekavši: "Budući da Vi ustrajete na tome da u potpunosti koristite svoje pravo, ustrajat ću i ja na korištenju svoga. Ne date mi poštedu od šest otkucaja dnevno od 15 do 17 sati, pa ne dam ni ja Vama poštedu za kršenje zakona zvonjavom prije 7 i poslije 19 sati." Najavio sam mu da ću državnoj upravi podnijeti prijavu o kršenju zakona i na taj način, kad državna uprava osigura poštovanje zakona, ono što gubim izostankom dnevnog odmora nadoknađivati dužim spavanjem ili ranijim polaskom na počinak.

Polonio mi je na to predložio da "malo sačekam". Pretpostavivši da se želi posavjetovati sa nadređenima, pristao sam sačekati 15 dana. Čekao sam 30 dana diveći se vještini s kojom me je za to vrijeme ovaj duhovnik izbjegavao. Kao susjedi smo se često sretali i pozdravljali, no u tih mjesec dana on me ni jednom "nije vidio" ili bi iznenada skretao s puta kojim je upravo išao.
Bilo kako bilo, naivno vjerujući da državna uprava radi ono za što je plaćena i pri tome poštuje zakone koji uređuju njen rad, 27. prosinca 2004. podnio sam sanitarnoj inspekciji zahtjev za očevid načina korištenja zvona na tornju crkve Sv. Nikole u Malom Lošinju.

Očevid nije nikada obavljen. Umjesto da radi svoj posao, državna me uprava prepustila milosti "uzoritog" kardinala Josipa Bozanića, svjedočeći tako o konkubinatu države i Katoličke crkve.

Posao državne uprave obavili su mediji

Videći da moji pisani podnesci nestaju u crnoj rupi korumpirane birokracije, te da pokušaji da nešto saznam putem telefona imaju uspjeha koliko i udvaranje glasu na telefonskom automatu, obratio sam se "petom stupu vlasti", medijima - konkretno Vjesniku. Već i sama pojava novinara u blizini crkve bila je dovoljna da i prije objave napisa zvonjava izvan zakonom dopuštenog vremena naprasno prestane.

Odjeci u medijima

Za one koji i sami požele zaći u zonu sumraka navodim linkove na podneske koje sam upućivao državnoj upravi. Možda netko nađe bolji put.

Komentari posjetitelja (0)

Dodajte Vaš komentar

Ime Naslov     Komentar   Dostupni znakovi: