Zvona, odnosno akustička oruđa koja se po svojoj konstrukciji mogu smatrati zvonima ili njihovim pretečama, posebice manjih dimenzija za ručnu upotrebu, koristila su se još u pradavna vremena. Arheološki nalazi svjedoče da su se njima služili Babilonci, stari Egipćani, kao i antički Grci i Rimljani. U nekom obliku koristila su se i u Kini i Indiji.

U Marcijalovim "Epigramima" spominje se sredstvo za oglašavanje otvaranja javnih kupatila pod imenom tintinnabulum i opisuje kao aes thermarum, što se prevodi kao zvono. No, o veličini i obliku tog oruđa ne zna se dovoljno da bi ga se moglo smatrati pretečom kršćanskih crkvenih zvona. Moguće je da je riječ o gongu ili cimbalu.

Širenjem kršćanstva problemi identifikacije tog instrumenta su ostali. Pojavljuju se novi pojmovi (signum, campana, clocca, nola) koji se obično prevode kao zvona, no nije poznato na što su se točno odnosili. Ipak, vjerojatno je da su označavali akustičke uređaje većih dimenzija koje danas nazivamo crkvenim zvonima.

Prvi poznati zapisi o zvonima (signa) potječu od Grgura iz Toursa (oko 585. g.). koji ”signa” opisuje kao znak ili sredstvo za buđenje redovnika i oglašavanja početka crkvene službe.

Nešto kasnije (615. g.) ”signa” se spominju kao znak za okupljanje uz postelju jednog umirućeg redovnika, a čini se da su u tom periodu velika zvona već bila u općoj upotrebi u Španjolskoj.

Valja ipak naglasiti da riječ ”signum” primarno označava signal, znak, a tek sekundarno može opisivati sredstvo za davanje znaka. Stoga zapisi autora iz Merovinškog doba ne rješavaju nedoumice o konstrukciji i izgledu korištenih uređaja.

Riječ ”campana”, koja je već u ranom Srednjem vijeku nedvojbeno označavala crkvena zvona pojavljuje se prvi put 515. godine u jednom pismu đakona Ferrandusa, no dvojbeno je da li se odnosila na zvona ili što drugo načinjeno od bronze. Međutim, "Liber Pontificalis" kazuje da je papa Stjepan II. (752-757) uz crkvu svetog Petra u Rimu podigao zvonik sa tri zvona (campanae). To je vjerojatno bilo razlogom da Walafrid Strabo prvom polovicom IX. stoljeća ustvrdi kako zvona potječu iz grada Nole u talijanskoj pokrajini Campaniji. Kasnije se čak i izum zvona pripisivao svetom Paulinusu, biskuou Nole, no kako u njegovim detaljnim zapisima o vlastitom životu i crkvi o tome nema ni riječi, ta atribucija izuma zvona nije vjerodostojna.

Riječ clocca (fr. cloche, njem. Glocke, eng. clock) potekla je od irske riječi "clog", a prvi pu se spominje u jednoj hagiografiji iz 685. godine. Irski i engleski misionari su je prenijeli u Njemačku, te se često spominje u tamošnjim spisima. Po svemu sudeći označavala je ono što danas smatramo crkvenim zvonima.

Podrijetlo riječi zvono prema Hrvatskom etimološkom rječniku,
Alemko Gluhak, August Cesarec Zagreb 1993.

Veći značaj zvona dobivaju tijekom VIII. stoljeća, kada ih se počinje smatrati bitnim dijelom opreme svake crkve, a počinje i praksa njihova posvećenja. Budući da se tada počinju graditi zvonici s posebnim namjenom za vješanje zvona, može se zaključiti da su postala veća.

Misionarska ručna zvona pomoću kojih su sazivani vjernici na otvorenom prostoru povezivanjem oruđa sa misionarom i njegovim poslanjem poprimila su auru posvećenosti. Nastalo je uvjerenje da se vjerska služba ne može vršiti bez zvonjave, a na tom ”uvjetovanom refleksu” utemeljeno je i korištenje velikih, danas mahom automatiziranih električnim pogonom pokretanih crkvenih zvona.

Prvobitna upotreba crkvenih zvona za buđenje redovnika prerasla je u sredstvo za najavu crkvenih službi, a u vrijeme kad nije bilo široko dostupnih satova, crkvena je zvonjava pružala i svojevrsnu komunalnu uslugu.

Komentari posjetitelja (0)

Dodajte Vaš komentar

Ime Naslov     Komentar   Dostupni znakovi: