Svaki neželjeni zvuk koji uznemirava je buka. I tresak groma za vrijeme oluje je buka, no ma koliko god neželjena i uznemirujuća bila, ne podliježe ljudskoj kontroli. Zvučni valovi koje proizvode crkvena zvona pak nisu djelo prirode već posljedica ljudske voljne aktivnosti, pa njihov nastanak, jačinu i učestalost možemo kontrolirati. A smijemo li?

Da bismo odgovorili na to pitanje valja utvrditi ima li crkvena zvonjava svojstvo nepoželjnog i uznemirujućeg zvuka.

Zvonjava crkvenih zvona nije buka, već nešto lijepo, autohtono, kulturološki prihvatljivo, stvara ugodu i nadahnuće u promicanju vjere, miroljubivosti i prijateljstva, a zvoni se već dvije tisuće godina*

Zvučne valove koje proizvode crkvena zvona ljudi doživljavaju na različite načine. Za jedne crkvena zvonjava je simbolički čin obavijen aurom svetosti ili magije, dakle stvar vjere ili praznovjerja. Neki je doživljavaju kao romantičnu zvučnu pozadinu, drugima je magijsko sredstvo za odvraćanje zla ili pak oblik javnog iskazivanja vjerskog, nacionalnog i / ili kulturnog identiteta. Zbog toga u raspravi o pretjeranoj crkvenoj zvonjavi (i drugim oblicima javnog iskazivanja vjere pomoću akustičkih uređaja) pobornici neograničenog prava katoličke Crkve na korištenje crkvenih zvona (i onemogućavanja drugih vjera u zvučnom oglašavanju svojih obreda) težište bacaju na argumente tradicije, običaja, glazbene estetike, vjerskih prava i mašu statističkim podacima o učešću katolika u ukupnom stanovništvu. Pritom iskazuju i pravni atavizam tumačenjem vlasničkih prava kakva su bila u feudalno doba. Zvonjava im je nešto ”vrlo lijepo, autohtono, kulturološki prihvatljivo”, čudom se čude što nekome smeta "a većina ljudi sluša ih kao ugodne i romantične" i zaprepašteno uzvikuju: "Zaboga, dvije tisuće godina po cijelom svijetu zvone crkvena zvona!". One koji se usuđuju pozivati na zakon optužuju da nasrću na vjerske slobode građana vjernika-katolika, prigovaraju im na nedostatku tolerancije i predbacuju što se bune, a stanuju na Crkvi oduzetoj zemlji, na negdašnjem crkvenom vlasništvu.

Sva pobrojana svojstva, simbolika, magijska korisnost i duhovni smisao pridaje se i zvučnom odbrojavanju sati, jednoj posve arhaičnoj i u današnje vrijeme posve suvišnoj "komunalnoj usluzi".

Kao što Vrag navodno bježi od tamjana tako i odvjetnici crkvene zvonjave bježe od neporecive činjenice da i anđeoska glazba, kada je preglasna, preučestala i preblizu slušatelju, postaje običnom bukom. Stoga ne čudi što jedna čitateljica inspirirana propovijedima svojih duhovnih pastira napisom u Novom listu slavi malološinjska crkvena zvona jer "imaju usklađen milozvučan tonalitet, koji godi uhu svakog normalnog čovjeka, slobodna duha i čiste savjesti, te otvorena srca puna ljubavi" i tvrdi da "ne smetaju već stvaraju ugodu i nadahnuće u promicanju vjere, miroljubivosti i prijateljstva". Uz svoju definiciju ljudske normalnosti i hvalospjev slobodi duha, čistoj savjesti, ugodi, ljubavi i nadahnuću što ih pobuđuje zvonjava propušta spomenuti da živi u naselju Artatore - oko pet kilometara udaljenom od Malog Lošinja i njegovih "nadahnjujućih" crkvenih zvona.

I zvonjava crkvenih zvona je buka, jer ljudsko tijelo ne razlikuje " posvećene" zvukove nastale zbog sazivanja vjernika, promicanja vjere i otkucavanja sati od buke što je radi zarade proizvodi vlasnik obližnjeg kafića

No o tome što godi uhu normalnog čovjeka, pored katoličkih aktivista govori i medicina. Unatoč svemu što vjernici, praznovjernici, ljubitelji tradicije i kršćanski klerici pripisuju zvonjavi, ona je samo fizička pojava nastala titranjem zraka izazvanim periodičnim udarima metala o metal i očituje se kao zvuk. Normalan ga čovjek zapaža sluhom što izaziva reakciju njegova organizma, a "nenormalan", čovjek oštećena sluha na njega ne ragira. Ovisno o snazi, učestalosti i trajanju zvuka normalan ljudski organizam reagira različito, no trajna izloženost zvucima velike jačine izaziva umor, razdražljivost, agresivnost, otežanu koncentraciju, usporenost i smetnje u koordinaciji pokreta. Zvuci koji onemogućuju odmor i san izazivaju kumulativni učinak i kao izvor trajnog stresa postaju čimbenik niza psiho-somatskih oboljena. Pri tome čovjekov organizama ne razlikuje da li je zvuk posvećen jer je nastao zbog sazivanja vjernika, promicanja vjere ili otkucavanja ponoći, ili pak zbog zarade vlasnika obližnjeg kafića. U oba slučaja zvuk je nepoželjan, uznemiruje i stoga predstavlja pojavu koja se opisuje kao buka. Kako ti zvuci nisu djelo prirode već nastaju ljudskom aktivnosti, odgovor na pitanje smije li ih se kontrolirati, glasi - mora se. Pitanje ograničenja crkvene zvonjave nije samo pitanje vjerskih, kulturoloških i tradicijskih interesa, već je i pitanje javnog zdravstva. Ustav, naime, građanima jamči pravo na zdrav život, a buka ga ugrožava.

Spletom zakona kontrola buke se formalno i ostvaruje, pri čemu je vjerskim zajednicama pružena raskošna povlastica da čak 12 sati dnevno mogu slobodno proizvoditi mnogim građanima nepoželjne i uznemirujuće zvukove. No katoličkoj Crkvi ta povlastica nije dovoljna. Uz blagoslov državne uprave zvonjavom izvan dopuštenog vremena i odbrojavanjem sati ona je samovoljno širi. Stvarajući buku u vrijeme i na način koji joj nije zakonom odobren, katolička Crkva ugrožava zdravlje građana.

Novija izviješća Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) pokazuju da je buka jedan od tri najopasnija zagađivača okoliša. Svojim akustičkim marketinškim naporima u Hrvatskoj se tim zagađivačima pridružila i katolička Crkva.

Tortura crkvenom zvonjavom

Nastavak slijedi ...

* Ponešto pretjerana tvrdnja. Prvi poznati zapis koji bi se mogao odnositi na zvona ili zvonjavu potječe iz 585. godine. U njemu je opisan znak, a možda i sredstva (signum, signa) za buđenje redovnika i oglašavanja početka crkvene službe. Dakle, zvoni se gotovo 600 godina manje, a počelo se iz posve utilitarnih, ne baš duhovnih razloga. Današnja tradicija, pa i duhovni i magijski sadržaj zvonjave potječu iz davnašnje potrebe da se nekoga istjera iz postelje.

Komentari posjetitelja (0)

Dodajte Vaš komentar

Ime Naslov     Komentar   Dostupni znakovi: