Partizanska borba je u TV kalendaru prikazana onakvom kakva je zaista bila - krvava drama
čiji su se protagonisti našli jedni na pobjedničkoj, drugi na poraženoj strani,
dok je preživjeli narod ubačen u žrvanj »povijesne nužnosti« izgradnje socijalizma. A antifašisti su bili - svaki iz svoga razloga - i Lorca, Churchill, Nazor,
Staljin, Maček i sicilijanski mafijaši, no samo zbog toga nisu baš svi
postali »više od puke moralne veličine«.
Nisu svi svrstani u antifašiste stoga i moralne veličine
Činjenica da 27. studenoga u TV kalendaru Hrvatske
televizije nije spomenuta obljetnica pogibije Ive Lole Ribara bila je okidač
koji je Antu Mandarića, liječnika iz Đakova, naveo da 23. prosinca u
Vjesnikovoj rubrici Stajališta (»Laži TV kalendara: Pobjednički svijet je
antifašistički«) ospe žestoku paljbu na tu emisiju i njena urednika zbog toga
što partizansku borbu »prikazuje većinom negativno«, što se iz nje »ne može
doznati da je Tito bio nesporni vođa pokreta nesvrstanih«, nego se »najčešće
prikazuje kao diktator i ratni zločinac«.
A zamjera joj također što nije pokazala »kolika je tuga
vladala većim dijelom planeta
Zemlje u trenu Titove smrti«, ni koliko je državnika bilo na
njegovom pokopu.
Kao redoviti gledatelj te emisije mogu reći da se paljba
gospodina Mandarića sastoji većinom od ćoraka. Naime, primijetio sam da se
partizanska borba u TV kalendaru prikazuje onako kako to omogućuje ne samo
»konkurencija« među povijesnim događajima nego i trajanje cijele emisije i njenih dijelova.
Ni redovito ni pažljivo
Zato se priča o partizanskom ratu ispričana tijekom vremena
sastoji od niza epizoda u kojima se osim svijetlih i ističu i tamne strane te
borbe i njenih posljedica, odnosno stečevina. Ukratko, prikazana je onakvom kakva je bila - krvava drama
čiji su se protagonisti našli jedni na pobjedničkoj, drugi na poraženoj strani,
dok je preživjeli narod ubačen u žrvanj »povijesne nužnosti« izgradnje socijalizma.
Nasuprot tvrdnji gospodina Mandarića, u TV kalendaru bila je
i te kako istaknuta Titova vodeća uloga u pokretu nesvrstanih, ali je istaknuta
i nesporna činjenica da se od velikih troškova tog pothvata narod kojim je Tito vladao
nije baš okoristio.
Prema svemu sudeći, gospodin Mandarić ne gleda TV kalendar
redovito, a jedan me detalj iz njegova napisa naveo na zaključak da televiziju
ne gleda ni pažljivo. Piše on tako u svome napisu kako se u TV kalendaru ne može
doznati da je Tito imao jaču vojsku nego De Gaulle, te kao dokaz da je tome tako navodi
kako Englezi ismijavaju francuski pokret otpora u emisijama »Alo, alo«.
Da gospodin Mandarić gleda televizijske emisije pažljivo,
zapazio bi da su suprotno njegovoj tvrdnji Britanci u toj seriji prikazani blesavijima
i od Nijemaca i od Francuza i podsjećam ga na klaunovske likove dvojice britanskih pilota
i onoga smiješnog Engleza u francuskoj policijskoj odori i njegova smiješna »francuskog«
govora.
Mitovi i povjesničari
Pita se gospodin Mandarić, među ostalim, i što mladi mogu iz
TV kalendara doznati o tome koliko su partizani vezali nacifašističkih vojnika. Mislim
da iz onih nekoliko raspoloživih minuta mogu doznati samo što o tome kaže mit, a
što pak povjesničari.
Jedna od verzija mita o NOB-u pripisivala je isključivo partizanskoj
snazi vezivanje čak četrdeset njemačkih divizija na teritoriju Jugoslavije, no povjesničari
tvrde da je njihov znatan dio otpadao na uspjeh obmanjivačkih akcija savezničkih
obavještajnih službi koje su uvjerile njemačko zapovjedništvo da bi se ono što se
dogodilo na drugim mjestima moglo dogoditi na Jadranu - invazija.
Koliki je točno udio partizanske vojne moći u tom vezi vanju
ne zna gospodin Mandarić, ne zna ni ekipa TV kalendara, a ne znaju ni povjesničari. Ne znaju, uostalom, ni oni koji su te obmane smišljali i izvodili.
Dakako, ne osporavam pravo g. Mandariću da se u skladu sa
svojim ukusom bori za mjesto svojih heroja u TV kalendaru i sjećanju televizijskih
gledatelja. Kao što ja volim priloge o carici Mariji Tereziji zato što je
naredila uzgoj krumpira, tako g. Mandarić čezne za prilogom o Ivi Loli Ribaru,
jer on je za njega »više od puke moralne veličine«, jer je bio »istaknut antifašist«.
Nadam se da će mu TV kalendar želju ispuniti, ne zaboravljajući
da su antifašisti bili - svaki iz svoga razloga - i Lorca, Churchill, Nazor,
Staljin, Maček i sicilijanski mafijaši, no da samo zbog toga nisu baš svi
postali »više od puke moralne veličine«.
Tomislav Kikić
Vjesnik, 2. siječnja 2004.
Rekcija Ante Mandarića:
Može se služiti ironijom, ali nije dobro izvrtati misli
Gospodin Kikić krivotvori mnoge moje misli, a ne oskudijeva
ni u podrugljivosti na moj račun. Tako kaže da je za mene Ivo Lola Ribar »više
od puke moralne veličine«, jer je bio »istaknuti antifašist«. Dalje piše da
nisu svi antifašisti stoga i moralne veličine. Kao da sam ja to rekao! Uzgoj
krumpira je svakako pametna stvar, ali kako to uspoređivati s jednom herojskom
borbom o kojoj je ovisila sudbina čovječanstva, a naši su partizani dali svoj
prilog toj borbi
U državi u kojoj ne baš malo ljudi slavi poglavnika
Pavelića, Maksa Luburića, Crnu legiju ili Juru Francetića, komu je čak i
spomenik podignut, očekivao sam žestoku reakciju na moj napis u Vjesniku u
Stajalištima, od 23. prosinca o Ivi Loli Ribaru, Titu i partizanima. Međutim,
takvi valjda ne čitaju Vjesnik pa je stigao dosta umjeren odgovor, barem dosad,
gospodina Tomislava Kikića, ekonomista iz Maloga Lošinja.
No gospodin Kikić krivotvori mnoge moje misli, a ne
oskudijeva ni u podrugljivosti na moj račun. Tako kaže da je za mene Ivo Lola Ribar »više od puke moralne
veličine«, jer je bio »istaknuti antifašist«. Dalje piše da nisu svi antifašisti
stoga i moralne veličine. Kao da sam ja to rekao!
Svatko može pročitati u zadnjem pasusu moga napisa da sam
napisao: »Kada je riječ o Ivi Loli
Ribaru, on je više od puke moralne veličine. Bio je istaknuti antifašist.«.
Vidi se da nigdje nema veznika, jer koji bi govorio da je on moralna veličina
samo zato što je bio istaknuti antifašist. To je izmišljotina gospodina Kikića.
Uskogrudan i kratkovidan stav
Kada sam obrazlagao zašto je Lola bio moralna veličina,
navodio sam u kakvoj obitelji je živio, na kakvim je položajima bio njegov otac, kakve su
veze imali s kraljevskom obitelji, da su mogli u monarhističkoj Jugoslaviji
živjeti u »slasti i masti« da su bili karijeristička obitelj, ali nisu. Lola je
mogao zauzimati najviše položaje u toj državi da je htio, no on se priklanja
komunističkoj ideji.
Dalje navodim zašto je to učinio, a gospodin Kikić podmeće da
sam rekao da je moralna veličina, jer je bio antifašist (samo zato). Dakako da
i to može biti element moralnosti nekoga, ali i ne mora ako je riječ samo o
tome. Nije bio folirant s figom u džepu nego spreman na žrtvu pa je tako i
završio, a mogao je živjeti u udobnosti svoje vile.
Dalje navodi da je u TV kalendaru naglašeno da je Tito bio
istaknut vođa pokreta nesvrstanih, ali i to da narod kojim je vladao nije baš
imao koristi od toga. Iz toga se vidi uskogrudan, malograđanski, sebičan i
kratkovidan stav. Riječ je o tome da tu nije ponajprije riječ o neposrednoj
koristi. Najprije je pokazana solidarnost s još siromašnijima od sebe.
Osiguravanje svjetskog mira
Tako Isus kaže ako imaš dvije košulje, a susjed nema
nijednu, daj njemu jednu! U tom slučaju, tko se tako ponaša, siromašniji je u
materijalnom pogledu, ali duhovno bogatiji, jer je sretan što je pomogao svomu
bližnjemu!
Ako ćemo o koristi, bilo je i nje. Najvidljivija je u
golemom tržištu za naše robe, a posredno još veća u nastojanju da se smanje
napetosti među zemljama i uspostavi aktivna i miroljubiva koegzistencija među zemljama i narodima i tako osigura
svjetski mir.
Jedino što mogu prihvatiti od gospodina Kikića jest njegov
komentar o onoj nepotrebnoj rečenici o emisiji »Alo, alo«. No, tu mi opet
podmeće nešto što nisam rekao. Naime, kaže da ja tvrdim da je to dokaz da je
Tito imao jaču vojsku nego De Gaulle. Dakako, da se neka vojska mjeri brojem
pripadnika i gubicima koje nanosi neprijatelju. O tome postoje podaci tko je bio tko. Gospodin Kikić navodi da ni povjesničari ne
znaju koliko je Titova vojska vezala nacifašističkih vojnika!
Ne znam otkuda Mačeka svrstava među važnije antifašiste.
Maček, kao vođa Hrvatske seljačke stranke i poznato ime, svakako je mogao dati
veliki doprinos antifašističkoj borbi da je snagom svoga autoriteta pozvao narod na otpor.
Poznata je njegova izjava: kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom! Javno je
pozvao narod na lojalnost novouspostavljenom ustaškom režimu, ali nedovoljno
snažno prema Pavelićevu mišljenju, pa je neko vrijeme proveo u logoru u Jasenovcu, a ostalo
vrijeme pod nadzorom u kućnom pritvoru u Kupincu kao neki jadničak! Valjda nije imao viziju kako organizirati otpor pa otuda
njegova malodušnost, što nije bio slučaj kod Tita. Mora mu se ipak priznati da
nije prihvatio ulogu »šefa« NDH, što su Nijemci najprije njemu ponudili.
Borba ili uzgoj krumpira
Za vrijeme dok su trajali ti pregovori, Pavelić nije smio u
Hrvatsku nego je morao čekati na Sušaku rezultat pregovora. Tek prema Mačekovu
odbijanju uloge koja mu je ponuđena, mogao je doći u Zagrebu.
Gospodin Kikić mi se ruga kada kaže da ja »čeznem za
prilogom o Ivi Loli Ribaru«, a on »voli priloge o carici Mariji Tereziji zato što je
naredila uzgoj krumpira«! Uzgoj krumpira je svakako pametna stvar, ali kako to
uspoređivati s jednom herojskom borbom o kojoj je ovisila sudbina čovječanstva,
a naši su partizani dali svoj prilog toj borbi.
Opet će gospodin Kikić reći da je to mit. Upućujem ga na
knjigu »Tito« škotskog plemića, britanskog časnika i diplomata Fitzroyja
McLeana. Toga je gentlmena Churchill osobno poslao kao čovjeka od povjerenja za
šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije da mu prenese istinu
o toj borbi. Neću ništa o sadržaju te knjige, predlažem gospodinu Kikiću
da pročita što piše spomenuti gospodin!
Nemam ništa protiv da se u polemikama služi ironijom ili čak
sarkazmom, ima neke draži u tomu, ali nije dobro izvrtati nečije misli. A zbog aluzija moram napomenuti da imam gotovo 54 godine i
da nikada nisam bio član SKJ.
Ante Mandarić, liječnik iz Đakova
Vjesnik, 21. siječnja 2004.
Komentari posjetitelja (0)
|
|
|