Naslovnica
Crkvena zvonjava
Odrazi
Kontakt
NaslovnicaKontakt
Nisu svi svrstani u antifašiste stoga i moralne veličine

Partizanska borba je u TV kalendaru prikazana onakvom kakva je zaista bila - krvava drama čiji su se protagonisti našli jedni na pobjedničkoj, drugi na poraženoj strani, dok je preživjeli narod ubačen u žrvanj »povijesne nužnosti« izgradnje socijalizma. A antifašisti su bili - svaki iz svoga razloga - i Lorca, Churchill, Nazor, Staljin, Maček i sicilijanski mafijaši, no samo zbog toga nisu baš svi postali »više od puke moralne veličine«.

Nisu svi svrstani u antifašiste stoga i moralne veličine

Činjenica da 27. studenoga u TV kalendaru Hrvatske televizije nije spomenuta obljetnica pogibije Ive Lole Ribara bila je okidač koji je Antu Mandarića, liječnika iz Đakova, naveo da 23. prosinca u Vjesnikovoj rubrici Stajališta (»Laži TV kalendara: Pobjednički svijet je antifašistički«) ospe žestoku paljbu na tu emisiju i njena urednika zbog toga što partizansku borbu »prikazuje većinom negativno«, što se iz nje »ne može doznati da je Tito bio nesporni vođa pokreta nesvrstanih«, nego se »najčešće prikazuje kao diktator i ratni zločinac«.

A zamjera joj također što nije pokazala »kolika je tuga vladala većim dijelom planeta

Zemlje u trenu Titove smrti«, ni koliko je državnika bilo na njegovom pokopu.

Kao redoviti gledatelj te emisije mogu reći da se paljba gospodina Mandarića sastoji većinom od ćoraka. Naime, primijetio sam da se partizanska borba u TV kalendaru prikazuje onako kako to omogućuje ne samo »konkurencija« među povijesnim događajima nego i trajanje cijele emisije i njenih dijelova.

Ni redovito ni pažljivo

Zato se priča o partizanskom ratu ispričana tijekom vremena sastoji od niza epizoda u kojima se osim svijetlih i ističu i tamne strane te borbe i njenih posljedica, odnosno stečevina. Ukratko, prikazana je onakvom kakva je bila - krvava drama čiji su se protagonisti našli jedni na pobjedničkoj, drugi na poraženoj strani, dok je preživjeli narod ubačen u žrvanj »povijesne nužnosti« izgradnje socijalizma.

Nasuprot tvrdnji gospodina Mandarića, u TV kalendaru bila je i te kako istaknuta Titova vodeća uloga u pokretu nesvrstanih, ali je istaknuta i nesporna činjenica da se od velikih troškova tog pothvata narod kojim je Tito vladao nije baš okoristio.

Prema svemu sudeći, gospodin Mandarić ne gleda TV kalendar redovito, a jedan me detalj iz njegova napisa naveo na zaključak da televiziju ne gleda ni pažljivo. Piše on tako u svome napisu kako se u TV kalendaru ne može doznati da je Tito imao jaču vojsku nego De Gaulle, te kao dokaz da je tome tako navodi kako Englezi ismijavaju francuski pokret otpora u emisijama »Alo, alo«.

Da gospodin Mandarić gleda televizijske emisije pažljivo, zapazio bi da su suprotno njegovoj tvrdnji Britanci u toj seriji prikazani blesavijima i od Nijemaca i od Francuza i podsjećam ga na klaunovske likove dvojice britanskih pilota i onoga smiješnog Engleza u francuskoj policijskoj odori i njegova smiješna »francuskog« govora.

Mitovi i povjesničari

Pita se gospodin Mandarić, među ostalim, i što mladi mogu iz TV kalendara doznati o tome koliko su partizani vezali nacifašističkih vojnika. Mislim da iz onih nekoliko raspoloživih minuta mogu doznati samo što o tome kaže mit, a što pak povjesničari.

Jedna od verzija mita o NOB-u pripisivala je isključivo partizanskoj snazi vezivanje čak četrdeset njemačkih divizija na teritoriju Jugoslavije, no povjesničari tvrde da je njihov znatan dio otpadao na uspjeh obmanjivačkih akcija savezničkih obavještajnih službi koje su uvjerile njemačko zapovjedništvo da bi se ono što se dogodilo na drugim mjestima moglo dogoditi na Jadranu - invazija.

Koliki je točno udio partizanske vojne moći u tom vezi vanju ne zna gospodin Mandarić, ne zna ni ekipa TV kalendara, a ne znaju ni povjesničari. Ne znaju, uostalom, ni oni koji su te obmane smišljali i izvodili.

Dakako, ne osporavam pravo g. Mandariću da se u skladu sa svojim ukusom bori za mjesto svojih heroja u TV kalendaru i sjećanju televizijskih gledatelja. Kao što ja volim priloge o carici Mariji Tereziji zato što je naredila uzgoj krumpira, tako g. Mandarić čezne za prilogom o Ivi Loli Ribaru, jer on je za njega »više od puke moralne veličine«, jer je bio »istaknut antifašist«.

Nadam se da će mu TV kalendar želju ispuniti, ne zaboravljajući da su antifašisti bili - svaki iz svoga razloga - i Lorca, Churchill, Nazor, Staljin, Maček i sicilijanski mafijaši, no da samo zbog toga nisu baš svi postali »više od puke moralne veličine«.

Tomislav Kikić 

Vjesnik, 2. siječnja 2004.

 

 

Rekcija Ante Mandarića:

Može se služiti ironijom, ali nije dobro izvrtati misli

Gospodin Kikić krivotvori mnoge moje misli, a ne oskudijeva ni u podrugljivosti na moj račun. Tako kaže da je za mene Ivo Lola Ribar »više od puke moralne veličine«, jer je bio »istaknuti antifašist«. Dalje piše da nisu svi antifašisti stoga i moralne veličine. Kao da sam ja to rekao! Uzgoj krumpira je svakako pametna stvar, ali kako to uspoređivati s jednom herojskom borbom o kojoj je ovisila sudbina čovječanstva, a naši su partizani dali svoj prilog toj borbi

U državi u kojoj ne baš malo ljudi slavi poglavnika Pavelića, Maksa Luburića, Crnu legiju ili Juru Francetića, komu je čak i spomenik podignut, očekivao sam žestoku reakciju na moj napis u Vjesniku u Stajalištima, od 23. prosinca o Ivi Loli Ribaru, Titu i partizanima. Međutim, takvi valjda ne čitaju Vjesnik pa je stigao dosta umjeren odgovor, barem dosad, gospodina Tomislava Kikića, ekonomista iz Maloga Lošinja.

No gospodin Kikić krivotvori mnoge moje misli, a ne oskudijeva ni u podrugljivosti na moj račun. Tako kaže da je za mene Ivo Lola Ribar »više od puke moralne veličine«, jer je bio »istaknuti antifašist«. Dalje piše da nisu svi antifašisti stoga i moralne veličine. Kao da sam ja to rekao!

Svatko može pročitati u zadnjem pasusu moga napisa da sam napisao: »Kada je riječ o Ivi  Loli Ribaru, on je više od puke moralne veličine. Bio je istaknuti antifašist.«. Vidi se da nigdje nema veznika, jer koji bi govorio da je on moralna veličina samo zato što je bio istaknuti antifašist. To je izmišljotina gospodina Kikića.

Uskogrudan i kratkovidan stav

Kada sam obrazlagao zašto je Lola bio moralna veličina, navodio sam u kakvoj obitelji je živio, na kakvim je položajima bio njegov otac, kakve su veze imali s kraljevskom obitelji, da su mogli u monarhističkoj Jugoslaviji živjeti u »slasti i masti« da su bili karijeristička obitelj, ali nisu. Lola je mogao zauzimati najviše položaje u toj državi da je htio, no on se priklanja komunističkoj ideji.

Dalje navodim zašto je to učinio, a gospodin Kikić podmeće da sam rekao da je moralna veličina, jer je bio antifašist (samo zato). Dakako da i to može biti element moralnosti nekoga, ali i ne mora ako je riječ samo o tome. Nije bio folirant s figom u džepu nego spreman na žrtvu pa je tako i završio, a mogao je živjeti u udobnosti svoje vile.

Dalje navodi da je u TV kalendaru naglašeno da je Tito bio istaknut vođa pokreta nesvrstanih, ali i to da narod kojim je vladao nije baš imao koristi od toga. Iz toga se vidi uskogrudan, malograđanski, sebičan i kratkovidan stav. Riječ je o tome da tu nije ponajprije riječ o neposrednoj koristi. Najprije je pokazana solidarnost s još siromašnijima od sebe.

Osiguravanje svjetskog mira

Tako Isus kaže ako imaš dvije košulje, a susjed nema nijednu, daj njemu jednu! U tom slučaju, tko se tako ponaša, siromašniji je u materijalnom pogledu, ali duhovno bogatiji, jer je sretan što je pomogao svomu bližnjemu!

Ako ćemo o koristi, bilo je i nje. Najvidljivija je u golemom tržištu za naše robe, a posredno još veća u nastojanju da se smanje napetosti među zemljama i uspostavi aktivna i miroljubiva koegzistencija među zemljama i narodima i tako osigura svjetski mir.

Jedino što mogu prihvatiti od gospodina Kikića jest njegov komentar o onoj nepotrebnoj rečenici o emisiji »Alo, alo«. No, tu mi opet podmeće nešto što nisam rekao. Naime, kaže da ja tvrdim da je to dokaz da je Tito imao jaču vojsku nego De Gaulle. Dakako, da se neka vojska mjeri brojem pripadnika i gubicima koje nanosi neprijatelju. O tome postoje podaci tko je bio tko. Gospodin Kikić navodi da ni povjesničari ne znaju koliko je Titova vojska vezala nacifašističkih vojnika!

Ne znam otkuda Mačeka svrstava među važnije antifašiste. Maček, kao vođa Hrvatske seljačke stranke i poznato ime, svakako je mogao dati veliki doprinos antifašističkoj borbi da je snagom svoga autoriteta pozvao narod na otpor. Poznata je njegova izjava: kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom! Javno je pozvao narod na lojalnost novouspostavljenom ustaškom režimu, ali nedovoljno snažno prema Pavelićevu mišljenju, pa je neko vrijeme proveo u logoru u Jasenovcu, a ostalo vrijeme pod nadzorom u kućnom pritvoru u Kupincu kao neki jadničak! Valjda nije imao viziju kako organizirati otpor pa otuda njegova malodušnost, što nije bio slučaj kod Tita. Mora mu se ipak priznati da nije prihvatio ulogu »šefa« NDH, što su Nijemci najprije njemu ponudili.

Borba ili uzgoj krumpira

Za vrijeme dok su trajali ti pregovori, Pavelić nije smio u Hrvatsku nego je morao čekati na Sušaku rezultat pregovora. Tek prema Mačekovu odbijanju uloge koja mu je ponuđena, mogao je doći u Zagrebu.

Gospodin Kikić mi se ruga kada kaže da ja »čeznem za prilogom o Ivi Loli Ribaru«, a on »voli priloge o carici Mariji Tereziji zato što je naredila uzgoj krumpira«! Uzgoj krumpira je svakako pametna stvar, ali kako to uspoređivati s jednom herojskom borbom o kojoj je ovisila sudbina čovječanstva, a naši su partizani dali svoj prilog toj borbi.

Opet će gospodin Kikić reći da je to mit. Upućujem ga na knjigu »Tito« škotskog plemića, britanskog časnika i diplomata Fitzroyja McLeana. Toga je gentlmena Churchill osobno poslao kao čovjeka od povjerenja za šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije da mu prenese istinu o toj borbi. Neću ništa o sadržaju te knjige, predlažem gospodinu Kikiću da pročita što piše spomenuti gospodin!

Nemam ništa protiv da se u polemikama služi ironijom ili čak sarkazmom, ima neke draži u tomu, ali nije dobro izvrtati nečije misli. A zbog aluzija moram napomenuti da imam gotovo 54 godine i da nikada nisam bio član SKJ. 

Ante Mandarić, liječnik iz Đakova

Vjesnik, 21. siječnja 2004.




Komentari posjetitelja (0) RSS feed komentara
Ime
Naslov  
 
Komentar
  Dostupni znakovi:  
 
   
   

Nema komentara

Dodajte Vaš komentar



mXcomment 1.0.3 © 2007-2008 - visualclinic.fr
License Creative Commons - Some rights reserved
 
« Prethodna   Sljedeća »
don.jpg
Zadnji komentari
Zona sumraka
Maltretiranje
Živim blizu crkve i...
12/05/08 18:52 Više...
Komentira: Viki

Susjedi iz pakla
glupost
glupost :? sara
19/03/08 12:57 Više...
Komentira: sara

Zona sumraka
TIŠE
Molim poslušajte...
14/01/08 10:52 Više...
Komentira: Još jedna

Zona sumraka
WINDOWS
KRISTIJAN MATIJEVIĆ
12/01/08 21:01 Više...
Komentira: KRISTIJAN

Zona sumraka
Vremeplov
I mene u 6.00...
09/12/07 13:06 Više...
Komentira: Društvenjak

 

© 2008 Ad Acta