Ad Acta - Etika u službi nepotizma

Etika u službi nepotizma

Nepotizam je specifično sredstvo učvršćenja vlasti kojom se postiže sretna kombinacija lojalnosti i stručnosti njenih nositelja. Nikakva etička, logička, pravna ili ideološka akrobatika nepotizmu ne može pripisati drugu bit od one koju imanentno sadrži, a to je interes za učvršćenje vlasti.

Za opravdanu sumnju u nepotizam dovoljno je da je imenovani blizak rođak kakvog moćnika

Kako je izvijestio dnevni tisak, govoreći na konvenciji Udruge hrvatskih pravnica sastav Ustavnog suda akademik Ivan Supek je ocijenio sramotnim za Hrvatsku. Kao i mnogi drugi građani s tom se konstatacijom mogu složiti. No, zbog uloge koju Ustavni sud ima, s akedemikovom tvrdnjom da pri izboru sudaca nepotizam nije temeljno pitanje ne mogu se složiti, kao što odbijam prihvatiti i svaku relativizaciju te pojave.

Naime, govoreći o kontroverzama koje je u javnosti izazvala nominacija bivše supruge premijera za sutkinju Ustavnog suda, a ustvrdivši da nepotizam nije temeljno pitanje i problem pri kandidiranju za Ustavni sud, akademik se prema novinskim izvješćima pridružio onima koji pojave nepotizma nakon trećesiječanjskog političkog preokreta pokušavaju amnestirati, negirati, relativizirati ili čak teorijski opravdati. Kako pišu novine, poput svojevrsnog odvjetnika svih aspiranata na javne funkcije po rođačkoj liniji u tu je svrhu na spomenutoj konvenciji nastupio Elvio Baccarin, kolumnist Novog lista. Nije nastupio osobno, već je pročitan njegov napis prenesen i u Vjesnikovoj rubrici »Iz domaćeg tiska«, gdje sam ga i pročitao.

Riječ je o napisu pod sugestivnim naslovom »Nepotizam ili 'nepotizam'« , kojim se već i uporabom navodnih znakova, uz riječ nepotizam, taj pojam relativizira. Tekstom napisa pak autor ga relativizira izlažući »etičku jednadžbu« koja bi čitatelja trebala navesti na zaključak da eventualni izbor Agate Račan, bivše premijerove supruge, za sutkinju Ustavnog suda ne bi bio još jedan primjer nepotizma, već tek »nepotizam«, dakle privid te društveno nepoželjne i opasne pojave.

Prema »jednadžbi« Elvia Baccarina isključenje Agate Račan iz konačnog izbora za sutkinju Ustavnog suda zbog negdašnjeg bračnog odnosa s premijerom bio bi po nju nepravedan, a po društvo štetan čin, jer osoba koja to zaslužuje ne bi dobila javno ovlaštenje.

Poopćavajući pak doseg svoje etičke jednadžbe autor čak tvrdi kako bi opća primjena načela, po kojem bi zbog izbjegavanja optužbi za nepotizam Agata Račan bila isključena iz izbora, dodjela javnih funkcija u Hrvatskoj postala gotovo nemoguća, jer hrvatsko je pučanstvo malobrojno pa mnogi poznaju moćnike ili su s njima u rodbinskom ili prijateljskom odnosu. Ukratko, bilo bi ne samo nepravedno i društveno štetno, već i nemoguće kriterij imenovanja dužnosnika »po babu i po stričevima« izbaciti iz društvene prakse.

Koliko god to zvučalo suvislo i uvjerljivo, jednadžba Elvia Baccarina ipak ne »drži vodu«, i to iz prostog razloga što je izvedena iz proizvoljne te stoga krive interpretaciji sadržaja pojma nepotizam.

Naime, dok svoju etičku jednadžbu Baccarini temelji na postavci da »pojave nepotizma ne određuju rodbinske i prijateljske veze između kandidata i nekog moćnika u zajednici, već sve ovisi o tome da li kandidat zaslužuje javno ovlaštenje ili dobrobit«, sva povijesna, sociološka i politološka literatura kazuje drugo: nepotizam je svako korištenje moći u korist rodbine, pa bila ta rodbina stručna, kvalificirana i sposobna za obavljanje kakve funkcije ili ne.

Ili, kako je to u povodu izjave Dijane Pleštine, premijerove sadašnje supruge, kako nepotizam nije »kad kvalificirana osoba radi nešto uz osobu koja je na vlasti« utemeljene na krivoj premisi kakvu koristi i Baccarin, pozivajući se na obični rječnik stranih riječi za Vjesnik napisala jedna čitateljica: »Za opravdanu sumnju u nepotizam pri imenovanju dužnosnika dovoljna je već sama činjenica da je imenovani blizak rođak kakvog moćnika«.

Već i samo malo opširnija literatura od običnog rječnika, kakve su opće enciklopedije i leksikoni, prema Baccarinijevoj formuli pravednosti još je nemilosrdnija. Objašnjena pojma nepotizam u njegovoj značenjskoj i povijesnoj dimenziji koja se tamo mogu pročitati govore kako je kao društvena praksa nepotizam izrastao iz težnje moćnika, izvorno rimskih papa, da dijeljenjem časti i položaja članovima svoje obitelji učvrste vlastiti položaj. Dakako, znajući im motive, znamo i kriterije po kojima su moćnici odabirali rođake pogodne da im učvršćuju moć. Kako je rodbinski odnos obećavao samo odanost kandidata, odlučujuće mjerilo odabira rođaka pogodnog za učvršćenje vlastite moći bilo je ono što danas nazivamo stručnošću, a čini skup znanja, vještina i sposobnosti za držanje podanika u pokornosti i održavanje uvjeta da se ubiranjem nameta to stanje trajno financira. Uza svu sofisticiranost tehnika, metoda i razgranatost specijalnosti, terminološke razlike i različitost društvenog sadržaja obnašanja vlasti, bit stručnosti u obavljanju javnih funkcija svodi se na stvaranje uvjeta za održavanje vlasti. Dakle, moćnik koji na značajan položaj postavlja rođaka, ne čini zato da mu ugodi, već da korištenjem njegove stručnosti učvrsti vlastiti položaj.

Da je »stručnost« bila bitna odrednica nepotističke prakse svjedoči mnoštvo primjera, a navest ću jedan od najpoznatijih. Cesare Borgia, sin renesansnog pape Aleksandra VI. od oca je dobio gotovo sve crkvene i svjetovne časti koje mu je ovaj mogao dati. U poslu učvršćivanja moći svoga oca i širenja njegove svjetovne vlasti pokazao se toliko »stručnim« da je zaslužio divljenje N. Machiavellija, pisca poznatog priručnika za uspješne vladare, pa mu je, navodno, pri pisanju tog djela poslužio kao uzor idealnog vladara. Postavljanje rođaka nekog moćnika na funkciju za koju jeste kvalificiran nije negacija nepotizma, već je to - naprotiv - nepotizam u svome punom i izvornom smislu riječi. Nestručnoj će osobi značajnu polugu svoje vlasti povjeriti samo onaj kojemu do očuvanja vlastite moći nije stalo.

Tvrdim, dakle, da riječ nepotizam opisuje proces prožimanja sustava vlasti vezama lojalnosti koje proističu iz rodbinskih i drugih osobnih odnosa, te izgradnju nevidljive infrastrukture vladanja i upravljanja državom mimo izravnih ovlaštenja izbornog tijela i programskih izjava političkih stranaka, a s ciljem reprodukcije (reizbora) vladajuće elite. No, kako je nedvojbeno da za taj posao rođačka lojalnost sama nije dovoljna kvalifikacija, na dodjelu poluga vlasti mogu računati samo za neki segment vještine vladanja stručno kvalificirani rođaci moćnika. Ukratko, nepotizam je specifično sredstvo učvršćenja vlasti kojom se postiže sretna kombinacija lojalnosti i stručnosti njenih nositelja. Nikakva etička, logička, pravna ili ideološka akrobatika nepotizmu ne može pripisati drugu bit od one koju imanentno sadrži, a to je interes za učvršćenje vlasti.

Njegova pak relativizacija može biti samo manje ili više pismena parafraza antologijske izjave objavljene u Vjesniku 1997. koja glasi: »Napad na nepotizam napad je na obitelj kao hrvatski bitak. Kad se razbije i uništi obitelj, što ostaje? Ostaje pojedinac, liberal, komunist«.

Kako se čini, s pravom osuđivana i ismijavana teorija dr. Hrvoja Šošića da zbog činjenice da je temelj hrvatskoga bitka obitelj, nepotizam čini osnovu hrvatskoga gospodarstva i u novom političkom okružju ima svoje poklonike prikrivene drugačijom retorikom i argumentacijom. No, govoreći o etici, valja reći da ono što smo osuđivali prije 3. siječnja ne možemo sada braniti.

Vjesnik, 22. veljače 2001.