Paradoks da se većini građana političari gade, ali na svim izborima uporno biraju iste ljude, u komentaru Dragana Grdića (»Zastara i moralno pravo«, Vjesnik, 5. svibnja), potaknuo me da se opet prihvatim teme o izborima kao ispitu građanske samosvijesti i samopoštovanja hrvatskih birača i biračica. Dakako, unatoč gađenju, na sljedećim će se izborima izabrati lokalna i regionalna vlast, i to bez većih statističkih iznenađenja, pa će se Grdićev paradoks još jedanput dogoditi.
Na ispitu građanske zrelosti birači će opet pasti i tako same sebe osuditi na još jednu rundu tavorenja u sustavu »institucionaliziranog nemorala«. Još će se jedanput pokazati kako u očekivanju čuda da se na izbornim listama pojave pošteni političari, tiha većina birača poput okorjelih kockara koji sav imetak ulažu u igru s označenim kartama uporno izlazi na izbore i glasuje.
No u takvoj igri čuda se ne događaju. Izborni sustav i zakoni u koje su već ugrađeni instrumenti izvrtanja volje birača te praksa etabliranih političkih stranaka, nisu drugo doli legalizirani postupak uspostavljanja muških klubova provjerenih lobista određenih poslovnih interesa prema načelu »vaši glasovi za naše probitke« s licencijom za nepotizam, klijentizam i korumpiranost.
Stoga nakon svakih izbora, bili oni parlamentarni ili lokalni, zgranuti pripadnici »tihe većine« s nevjericom gledaju kako njihovi glasovi, pretočeni u dionice moći često nakaznih vladajućih koalicija, služe za ostvarenje interesa za koje oni ni pijani ne bi glasovali. Politički se život građana tako svodi na stanje beznađa, razočaranja i bezvoljnosti, prekidano povremenim kratkim razdobljima iluzornih očekivanja čuda, utemeljenih na mahom blesavim predizbornim sloganima.
Uredno odvijanje tog procesa pretvorbe glasova birača povjerenih za dobrobit zajednice u legitimnu moć da se, primjerice, predizborno obećanje zaštite okoliša ispunjava betoniranjem i ograđivanjem morske obale, gradnjom apartmana i krčenjem šuma osiguravaju mjerodavna državna tijela uz suučesništvo jedne nevladine udruge doslovce zvučnog imena. Baveći se nadzorom izbora i educiranjem građana o izbornom procesu kakav on izgleda a ne kakav uistinu jest, tom dobro kamufliranom falschspielu ta udruga dodaje potvrdu ispravnosti i pomaže da birači nastave živjeti u iluziji kako o nečemu odlučuju.
Apstinencija od izbora uobičajeni je odgovor dijela birača na činjenicu da njihovi glasovi, dani u dobroj vjeri, postaju predmetom beskrupulozne trgovine, no ne i najučinkovitiji. Na žalost, ne postoji udruga koja bi provela kampanju aktivne apstinencije prosvjednim glasovanjem nevažećim listićima koji bi svojom brojnošću odaslali poruku: Odbijamo glasovati začepljenih nosova!
Stoga priželjkujem da se pojavi udruga koja bi nadahnuće za svoj program našla u romanu »Ogled o lucidnosti«, što ga je napisao portugalski nobelovac Jose Saramago, te osigurala njegovo objavljivanje u nas i besplatnu podjelu biračima.
Roman govori o događajima u fikcionalnoj državi nakon što je 83 posto birača, umjesto da na dan izbora pasivno »ostanu kod kuće«, svoje nezadovoljstvo cjelokupnim političkim sustavom izrazilo glasovanjem praznim listićima. Ta parabola o truljenju demokracije u društvu gdje vladaju političke stranke ili osobe bez načela poremećenog sustava vrijednost, kao da je krojena po mjeri hrvatske stvarnosti.
Svojom pak političkom porukom, kojom priziva hrabrost da se u vrijeme kad većina građana šuti i tone u apatiju rezignirano prihvaćajući nametnutu društveno-političku stvarnost kaže »ne«, možda je za koji broj prevelika.
Kako god bilo, taj bi roman ipak mogao postati manifestom građana koji se još sjećaju svoga prava da uistinu biraju, opredjeljuju se i izjašnjavaju, a sumorna ih stvarnost još nije svela na status topovskoga mesa političkih kondotijera. Pitam se, nije li u tome razlog što taj roman još nije objavljen u Hrvatskoj.
Tomislav Kikić
Vjesnik 12. svibnja 2005.
Spremljeno
Slični sadržaji:
Komentari posjetitelja (0) 
|
|
|
