Ovih dana zaredaše napisi o tome što je koji crkveni dostojanstvenik mislio kad je usporedio Tita s Hitlerom ili prokazao Sotonu u medijima, a u Vjesnikovim Stajalištima oglasio se i Pavle Primorac da ispravi pogrešne interpretacije Bozanićeva govora u Lanišću. Kardinalov govor i njegove interpretacije me ne zanimaju, no kao čitatelj Vjesnika osjećam se povrijeđenim kad jedan publicist, pa bio on i katolički, u tolikoj mjeri podcjenjuje publiku da je u stanju napisati rečenicu, citiram, »Kardinal Bozanić sagledao je odnos antifašizma i drugih totalitarnih sustava iz perspektive integralnog humanizma«.
Ne osporavam kardinalovu perspektivu, no sumnjam da bi tako obrazovan čovjek antifašizam ubrojio među društvene sustave jer antifašizam može biti atribut nekog društvenog sustava, ali sam po sebi nije i ne može biti društveni sustav. Nekim društveno-političkim sustavima antifašizam je inherentan, jer svojim elementima predstavlja negaciju fašizma, a fašizam se pojavljivao kao njihova negacija.
Da bi spoznali što je antifašizam, moramo prvo spoznati fašizam koji zbog mnoštva svojih pojavni oblika izmiče jednoznačnim i sveobuhvatnim definicijama. Usporedimo li ih, vidjet ćemo da je talijanskom fašizmu štošta nedostajalo da bi udovoljio definiciji njemačkog, da se Francov falangizam razlikuje od Salazarovog projekta Nove države, te da se unatoč razlikama od drugih i Peronov režim može svrstati u isti oblik režima kakav je imala i Rumunija za vladavine Željezne garde ili Horthyjeva Mađarska sa svojim Strjelastim križevima. Nekonzistentnost fašističke ideologije i prakse stvorila je izuzetnu šarolikost svojih protivnika. Sve ih nazivamo antifašistima, ali ni jedan se režim bez mnogo pjesničke slobode ne može nazvati antifašističkim.
Naime, ako se složimo oko toga da je »genus proximum« definicija svih fašizama nestrpljivost prema parlamentarizmu, korpoativizam, führer princip i apsolutni primat države nad osobom, a sve drugo nijanse, ni antifašizam ne možemo definirati drugačije do kao osobni stav pojedinca ili pak politički pokret koji se protivi nekima ili svim spomenutim osnovnim, ali i nespomenutim specifičnim odrednicama pojedinih fašizama. Zato među antifašiste ubrajamo, na primjer, Winstona Churchilla kao i Vladka Mačeka, antifašisti su bili i Charlie Chaplin, Albert Camus, Franjo Tuđman i George Orwell, a organizacije za borbu protiv fašizma bile su obojene kako ljevičarskim tako i desničarskim bojama.
U taboru antifašizma nalazili su se kako republikanci, tako i monarhisti, bilo je tu i komunista i antikomunista, liberala, nacionalista, anarhista, vjernika i ateista, a svoj doprinos antifašističkoj borbi dala je i sicilijanska mafija. Antifašizmom se može nazvati i otpor Hrvata i Slovenaca, prvih naroda (osim samih Talijana) koji su iskusili fašizam, a prva naoružana antifašistička skupina koja se suprotstavila fašistima i njihovom ricinusnom privođenju Slavena civilizaciji nastala je kardinalovom rodnom otoku Krku, ubrzo nakon Prvoga svjetskoga rata. Dakako, to nije bila borba za neki sustav već za golo preživljavanje, ali bio je to antifašizam.
Ovo reagiranje je poslano Vjesniku, no nije objavljeno.
Pavle Primorac, Pogrešna interpretacija govora iz Lanišća
Komentari posjetitelja (0) 
|
|
|
