Ovih dana zaredaše napisi o tome što je koji crkveni dostojanstvenik mislio kad je usporedio Tita s Hitlerom ili prokazao Sotonu u medijima, a u Vjesnikovim Stajalištima oglasio se i Pavle Primorac da ispravi pogrešne interpretacije Bozanićeva govora u Lanišću. Kardinalov govor i njegove interpretacije me ne zanimaju, no kao čitatelj Vjesnika osjećam se povrijeđenim kad jedan publicist, pa bio on i katolički, u tolikoj mjeri podcjenjuje publiku da je u stanju napisati rečenicu, citiram, »Kardinal Bozanić sagledao je odnos antifašizma i drugih totalitarnih sustava iz perspektive integralnog humanizma«.

Na ispitu građanske zrelosti birači će opet pasti i tako same sebe osuditi na još jednu rundu tavorenja u sustavu »institucionaliziranog nemorala«. Još će se jedanput pokazati kako u očekivanju čuda da se na izbornim listama pojave pošteni političari, tiha većina birača poput okorjelih kockara koji sav imetak ulažu u igru s označenim kartama uporno izlazi na izbore i glasuje.

O zakučastom pitanju pobuda na društveno djelovanje uopće i bavljenje politikom napose. Prosječnom biraču, dakle slabo plaćenom radniku neizvjesnog radnog statusa ili nezaposlenome, umirovljeniku ili pripadniku koje druge radno ovisne skupine, opterećenom problemom svakodnevne ekonomije preživljavanja, potrebna je neka ekonomična politička teorija. Ne preostaje mu drugo do da posegne za instrumentom zvanim Ockhamova (ili Occhamova) britva, misaonim oruđem britanskog filozofa iz 14. stoljeća, prema kojem na osnovi raspoloživih podataka valja uvijek izvesti najjednostavniji mogući zaključak.

Partizanska borba je u TV kalendaru prikazana onakvom kakva je zaista bila - krvava drama čiji su se protagonisti našli jedni na pobjedničkoj, drugi na poraženoj strani, dok je preživjeli narod ubačen u žrvanj »povijesne nužnosti« izgradnje socijalizma. A antifašisti su bili - svaki iz svoga razloga - i Lorca, Churchill, Nazor, Staljin, Maček i sicilijanski mafijaši, no samo zbog toga nisu baš svi postali »više od puke moralne veličine«.

Kampanjom »Začepi nos i glasuj« želi se potaknuti birače da, unatoč svemu što im nalaže zdrav razum ili osjećaj samopoštovanja, za nekoga ipak glasaju. Za bilo koga, pa makar taj i »smrdio«. Budući da se kampanje ne vode bez novca, a izvori financiranja su uobičajeno nepoznati može se samo nagađati kome odgovara što veći odziv birača. Odgovor na to pitanje kazuje da kampanja baš i nije toliko nestranačka koliko se želi prikazati.

Zamisao o politici kao monopolu političara bez sudjelovanja građana predstavlja reintepretaciju Ustava kojom se građane svodi na puki objekt politike, a izreka »politika političarima« samo je uljudniji način da se kaže »Sada kad ste nas izabrali, do sljedećih izbora šutite!«.

Sudeći prema iskustvu jednoga naraštaja, s Katoličkom crkvom zaista nešto nije u redu. Gotovo pola stoljeća proskribirana i progonjena kao glavna smetnja razvitku socijalizma, te spasonosne negacije kapitalizma kojom nam se obećavalo oslobođenje od neljudskih, otuđujućih kapitalističkih proizvodnih odnosa, Crkva je danas za g. Luncera  remetilački čimbenik na putu u kapitalistički raj.

Pasivnu izbornu apstinenciju može se kojekako tumačiti, opravdavati, relativizirati ili osuđivati, no aktivna apstinencija predajom nevažećeg listića znači samo jedno: nezadovoljstvo politikom uopće i zahtjev za radikalnom promjenom. S obzirom na očekivanu polarizaciju političke scene između SDP-a i HDZ-a, na sljedećim će izborima mnogi birači glasovati pod znamenitim motom »začepi nos i glasuj« kako bi od dva zla izabrali manje.

Koliko god birača izašlo na izbore, vlast će unatoč apstinenciji biti legalna, no kad bi nevažećih listića bilo pobrojano samo toliko da ih je dovoljno za prelazak izbornog praga, bila bi to snažna poruka političkim strankama i sredstvo utemeljenog osporavanja pune legitimnosti njihova zastupanja. Kampanju za tu akciju spasa od apatije mogla bi voditi udruga pod imenom »Liječeni glasači Hrvatske«.

Floskulu da štrajkovi nisu nikakvo rješenje izgovorio je liberal, vjerojatno zato da iz usta jednog SDP-ovca ne bi podsjetila na frazu o »štrajkanju protiv samih sebe« iz razdoblja kada je vladajuća elita radništvo eksploatirala pod krinkom tzv. radničkog samoupravljanja, a SDP još bio SKH.

Nepotizam je specifično sredstvo učvršćenja vlasti kojom se postiže sretna kombinacija lojalnosti i stručnosti njenih nositelja. Nikakva etička, logička, pravna ili ideološka akrobatika nepotizmu ne može pripisati drugu bit od one koju imanentno sadrži, a to je interes za učvršćenje vlasti.

Ocjenom da je činom objavljivanja zakona RH na Internetu učinjena zlouporaba i otuđenje vlasništva radnika »Narodnih novina« autor priopćenja pokazuje da je iz nekih davnih vremena, naprosto banuo u sadašnjost, pri čemu su mu neke fundamentalne društvene promjene što su se u međuvremenu zbile naprosto promakle.

Za opravdanu sumnju u nepotizam pri imenovanju kakvog dužnosnika dovoljna je već sama činjenica da je imenovani blizak rođak nekog političkog moćnika, ma što gospođa Pleština o tome »uz kavu« govorila.