Trud da dokučim smisao poruka kardinala Bozanića svekolikoj javnosti pruža mi doživljaj kakav i hvatanje sapuna u kadi punoj mlake vode. Stoga se u ovoj reakciji na neke dijelove njegove propovijedi na misi povodom Dana državnosti oslanjam na interpretaciju novinarke Vanje Vesić u članku pod naslovom »Nasilje koristi medije« u Novom listu od 26. lipnja. Koliko sam shvatio, kardinal je zabrinut zbog širenja nasilništva kojem su meta često i kršćani, a nasilje se služi prostorom medija i manifestira se kao nasilje neistinom, nasilje slikom i nasilje zvukom. Ako je to smisao kardinalovih poruka usuđujem se primijetiti da njemu očito ne pada na pamet najprije "izvaditi brvno iz oka svoga" kako bi bolje vidio da "izvadi trun iz oka bratova", već da prekriva i oči i uši da ne vidi razne oblika nasilja Crkve u ime kršćana. Ovdje ću se osvrnuti na nasilje zvukom kao fizikalnom pojavom.
Otkako je katolička Crkva postala jednim od najuspješnijih korisnika restitucije kapitalizma i državnog proračuna prionula je na gradnju novih i obnovu, restauriraje i modernizaciju crkvi i katedrala diljem Hrvatske. Crkve se opremaju modernim uređajima za kontrolu zvonjave, a oni koji njima upravljaju ponašaju se prema susjedima bezobzirno poput vlasnika svekolikog prostora. Diljem Hrvatske, gdjegod je crkva, razliježe se raskalašena zvonjava kao zvučna pozadina vjerskim obredima, a kako mogućnosti uređaja ne bi ostale neiskorištene, otkucava se i točno vrijeme, negdje svakih 15 minuta, a negdje - milostivo - tek svaki sat. Susjede ovih izvora buke crkveni službenici time izlažu pravoj torturi i onemogućuju im san i odmor te ih prisiljavaju na život prema ritmu nametnutom satnim mehanizmom bešćutnog uređaja. Ja to nazivam nasiljem i izazivam bilo koga da tu tvrdnju argumentirano opovrgne.
No to nije sve. Narečeni moralist koji vidi "trun u oku brata svojega", ne zna, ne želi znati ili ne mari što se u njegovo ime diljem statistički katoličke Lijepe naše u njegovo ime flagrantno krše zakoni, a time i ustavna prava građana (o nepoštovanju jedne vjerske zapovijedi nisam pozvan govoriti). Riječ je o Zakonu o zaštiti od buke kojim se crkvena zvonjava za objavu vjerskih obreda dopušta od 7 do 19 sati, no crkve čiji opslužitelji poštuju taj zakon rijedak su izuzetak, ai to samo zato što (još) nemaju električne uređaje. Štoviše, u državi koja štiti građane od nasilja bilo bi preispitano i "pravo" na pružanje u 21. stoljeću posve nepotrebne komunalne usluge otkucavanja točnog vremena koje nema nikakav liturgijski smisao.
A gdje je tu Država sa svojim mehanizmima za osiguranje zakonitosti i suzbijanje nasilja nad građanima, te gomilama službenika i sudaca? Prema mojem iskustvu, naputke dobivaju u crkvenim sakristijama pa sustavno ignoriraju ili kažnjavaju građane koji se odvaže podsjećati ih na navodnu jednakost sviju pred zakonom. Znajući pak da su kao izvršitelji zapovijedi svoga čelnika izuzeti od primjene zakona, opslužitelji katoličkih bogomolja ne samo da bukom zlostavljaju susjede, već im putem medija cinično poručuju da piju tablete ili pak šire predrasude o onima koji se usude prosvjedovati.
Komentari posjetitelja (0) 
|
|
|
sara